Srijeda
04.06.2008.

Ádám Bodor




A+ A-

Gábriel Dunka prvi je put u životu vidio golu ženu u svojoj trideset sedmoj godini. Istina, bio je kepec. Od sinistranskog zatvora, koji je bio u izgradnji, vozio se pustom cestom kući u svom crvenom furgonu, kad mu je domahnula Elvira Spiridon. Tog je dana od rane zore pljuštala susnježica, među četinare i pasjakovinu uz potok spuštala se vlažna magla, njezini pramenovi nošeni vjetrom povlačili su se putem; među njima, porculanskim je sjajem svjetlucala silueta pokisle žene. Nije na njoj bilo nikakve odjeće, samo joj se teška kosa kao loš, iskrzan šal prilijepila za vrat. Bedro, krilo, kao da joj je procvjetalo u proljetnoj oluji, puno iglica četinara, plavih, bijelih i žutih cvjetnih latica.

Gábriel Dunka poznavao je iz viđenja tu ženu, koja je stanovala na prijevoju Baba Rotunda i s torbicom punom gljiva, brentom punom borovnica, kupina, ponekad prolazila pored njegove ograde, na putu prema otkupnoj stanici. Ipak, da će jednom gola, mašući, baš njega čekati pokraj ceste, nikada nije ni pomislio. Nerado, doduše, ali povezao ju je.

Nije ju posjeo pokraj sebe u vozačku kabinu – položio ju je u teretni prostor, među drvene okvire za prijevoz prozorskih stakala, da je tko ne vidi. Furgon nije bio njegov, on je samo prevozio okna od svoje radionice u Dobrin Cityju do sinistranskoga gradilišta; s posebnim dopuštenjem zatvorske uprave i zapovjednika planinskih lovaca, vozikao se putovima. Čudnim bi se činilo kada bi neki dužnosnik, ili običan seljak iz mjesta, primijetio da u radno vrijeme službenim vozilom sa žutim registarskim brojem prevozi gole žene. Elviru Spiridon opružio je pokraj letvica i zalupio vratima.
Gábriel Dunka dopirao je ženi do trbuha, sad mu se malo zavrtjelo, kad je zajedno sa zapahom pupka udahnuo miris kiše.

Čim je stigao kući – a stanovao je u jednostavnom, golom seoskom dvorištu, u šupi koja mu je ujedno služila i kao radionica – vozio je unatrag sve do vrata, kako bi žena mogla neprimjetno ući. Znao je, njegovi susjedi s druge strane potoka paze na svaki njegov pokret dalekozorom; teško je zasititi se prizora kepeca.

Kao što se i moglo naslutiti, u priči Elvire Spiridon nije sve bilo čisto. Tog je jutra s prijateljem pokušala pobjeći iz zemlje, ali joj je otpočetka sve pošlo naopako. Mustafa Mukkerman, turski vozač šlepera koji je prevozio smrznutu ovčetinu iz Beskideka prema južnim vrhovima Balkana, a među mesom obješenim o kuke katkada usput krijumčario i ljude spremne na sve, nju nije htio povesti. Prilikom ukrcaja, pokazalo se da se šofer odavno zakleo da neće prevoziti žene; jednom mu je neka ženska od nervoze uneredila cijelo vozilo. Tako da je njezin prijatelj Andrej, cestar, otišao, a ona, Elvira Spiridon, ostala tamo na putu, uz to gola kao od majke rođena.

Tog je dana od rane zore padala kiša; dok su čekali šleper, Andrej Bodor i Elvira Spiridon skinuli su se dogola, jer u mokroj odjeći nisu mogli sjesti u leden crni mrak; to je značilo sigurnu smrt. Odjeću su, dakle, nagurali u unaprijed pripremljenu najlonsku vrećicu, s namjerom da se obuku putem, u teretnoj prikolici. Žena se neko vrijeme, istina, natezala sa šoferom, ali uzalud. Prije nego što se snašla, šleper s Andrejem i spakiranom odjećom već je odmaglio. Na jug, prema Balkanu, gdje danju i noću sijevaju svjetla slobode. Elvira Spiridon ostala je gola usred beskonačne sive magle.
Malo je cmizdrila, zatim se pribrala, otkinula bršljanov list i okitila se njime ispod trbuha. Sigurno je takvo što vidjela na starim slikama. Ali vjetar joj je ubrzo strgnuo list.

Elvira Spiridon je među borovima, ogoljelim brezama, pasjakovinom, lutala skoro cijelo prijepodne, dok se iz smjera grada u dubini magle nije pojavio furgon kepeca staklara, sa žutom administrativnom registracijom na odbojniku što je svijetlila nadaleko. Nije mogla pogriješiti, osim vozila planinskih lovaca koja su se mogla prepoznati izdaleka po kašljucavom zvuku, jedino se taj crveni automobil, barem donekle civilni, kretao u cijelom planinskom okrugu. Žena ga je već u zoru vidjela kako ide prema Sinistri; znala je, vratit će se tijekom jutra.

Usprkos svom neuobičajenom stasu, Gábriel Dunka bio je državni namještenik, obrtnik. Za sinistranski zatvor u izgradnji on je zatamnjivao stakla. Svaki put kada bi završio jednu narudžbu – 35-40 prozora tjedno – osobno je isporučivao teret. Usred njegove šupe nalazila se golema, pijeskom napunjena škrinja, a pod pijeskom su se krile staklene plohe. Kepec je bosonog išao gore-dolje po škrinji, sve dok se pod njegovim koracima okna ne bi izgrebla do neprozirnosti.

Pokraj škrinje bila je također gomila pijeska, i Gábriel Dunka tamo je smjestio Elviru Spiridon.

“Strpite se, molim vas,” reče joj tiho, sustegnuta glasa, “odmah ću potražiti nekakvu odjeću za vas.”

Poderao je napola smeđu papirnatu vreću koju je držao na podu kao sag, razvio je i njome pokrio ženu. Iz otvora, pregiba Elvire Spiridon, još je navirala voda, cijedila se pod njom po pijesku.

“Stvarno ste pristojni”, primijeti Elvira Spiridon. “U nevolji se čovjek prepoznaje.”

“Da je nevolja, to stoji”, doda kepec. “Zato bih vas i zamolio, krećite se što manje, ostanite u ležećem položaju koliko god možete. Jer mene se kroz prozor ne vidi. Da primijete jedan jedini pokret, moji bi susjedi odmah znali da je netko kod mene.”

Gábriel Dunka napuni željeznu peć piljevinom, borovim češerima, zapali vatru, a zatim na goreću hrpu baci još i bačvinu dugu. Ne tako davno, zatvorena je obližnja otkupna stanica za voće, i stare bačve koje su se raspale u dvorištu ubrzo su raznesene za ogrjev. Duga je sad, oslobađajući plavkasto-zelenkaste jezičce plina, pucketala šireći opojni miris voća. Ispod razderane papirnate vreće, Elvira Spiridon je cvokotala.

“Ja bih se odavno osušio”, primijeti pomalo zbunjeno Gábriel Dunka, u namjeri da se našali. “Jer sam manji. Naravno, manje stvari, poput kepeca, brže se suše.”

“Sad sam nešto i naučila”, začu se glas Elvire Spiridon ispod papirnate vreće. “Ali kad kažete ‘kepec’, možda pretjerujete.”

Gábriel Dunka svu je svoju imovinu držao u pohabanom kovčegu od vulkaniziranog vlakna koji mu je služio kao stalak između ležaja i vlažnog zida šupe. Sad ga je otvorio, kopao po njemu uronivši ruke do lakta u gomilu sivo-žute zakrpane, izlizane odjeće koja je vonjala po miševima i kukcima. Izabrao je nekoliko komada i stavio ih pored sebe.

“Ima li baterija u vašem radiju?” upita iznenada Elvira Spiridon. “Možda uskoro priopće nešto.”

“Ima, ima. Ali ja bih htio čuti približava li se netko dvorištem. Nije isključeno da je moje susjede ipak spopala sumnja.”

“Ja se uz vas ne bojim. Ma što da se dogodi, vi biste sigurno nešto smislili. Nemojte to shvatiti kao uvredu, kako ja vidim, muškarac ste od glave do pete.”

“Hvala. Znate, posjeti me tu i tamo kakav pukovnik, znatiželjni su, zanima ih kako i od čega okna postanu tako zamagljena, pepeljasta.”

“Oh.”

“Ipak, ne prečesto. U svakom slučaju, dođe li do toga, dobro se sakrijte. Zaustavite i disanje.”

Gábriel Dunka uze odjeću koju je izabrao i prostre je pred Elviru Spiridon. Skinuo je sa žene razderane plahte od papira i počeo je odijevati. Pokušao je najprije s kratkim hlačama s naramenicama, ali koliko god ih natezao, samo ih je na jednoj nozi uspio navući do koljena.

“Slutio sam, neće vam biti dobre. Ali čovjek se ne predaje tek tako, a da se ne uvjeri svojim očima. I, ispričajte me sad, osjećam se vrlo čudno. Mislim da je to zato što sam vam dodirnuo kožu. Divan osjećaj, malo mi se vrti u glavi. Moguće je da ću se i smjesta ugušiti.”

Udaljivši se od žene, nadnio se nad vjedro puno vode, uronivši cijelo lice laptao je u velikim gutljajima. Nije se obrisao, pustio je da mu se voda slijeva niz vrat.

Elvira Spiridon počela se sama oblačiti, na jednu pa na drugu nogu navukla je po jedne hlače, dvije bluze vezala je za rukave i ogrnula se.

Kepec se zaposlio zveckajući posuđem. Ulio je vodu lonac, stao uz peć i pričekao da provrije, a onda je usuo suhog lišća borovnice. Pustio je da mješavina odstoji, zatim je sve razdijelio u dva limena lončića. U gotov je čaj dobrano nalio iz litrene plave boce s etiketom. Unutra je bio plavičasti denaturirani alkohol. Naposljetku je jedan vreli lončić stavio Elviri Spiridon pod ruku na pijesak.

“Živjeli. Dobrodošli. Svevišnji je htio da sve ovako ispadne.”

“Nazdravlje, gospodine Dunka. Koliko znam, nekako u ovo vrijeme je Gábrielov dan.”

“Lako moguće.”

“Nadam se da vam neću biti na teret.”

“Ako se ne mrdate, onda, mislim, ne mnogo. Onda možete ostati koliko hoćete. Ili dok ja ne budem morao otići. A to se može ubrzo dogoditi.”

“Stvarno bi mi bilo žao.”

“Ali moguće je, jednog ću lijepog dana otići. Ne na daleki jug, draga Elvira, nego među stanare sinistranskog muzeja. Nedavno sam se prodao njima, sad sam već njihov, njima pripadam. Prodao sam svoj kostur prirodoslovnoj zbirci. Znate, oni vole kad mogu nabaviti takvo što. I, što nije nevažno: plaćaju unaprijed.”

“Oh, i ja sam čula da je muzej pun kojekakvih originalnih stvari.”

“No, da. I mislim, sigurno će i oni juriti za svojim novcem. Pitanje je hoće li pričekati da ja, kao što je red, otegnem papke. Tko zna, jednog lijepog dana doći će po mene. Godi li vam čaj?”

“Baš sam ga htjela pohvaliti.”

“Onda je možda bolje da sada zašutimo. I stakla imaju uši.”

Vani se mračilo, poplavjeli su sitni prozori. Gábriel Dunka pričekao je da se smrači toliko da mu se lice zrcali u oknu, a onda je zapalio grančicu i plamenom upalio svijeću. Obrijao se, na vlažnu kožu utrljao pola šake majčine dušice. Staru, žućkastu, do mekoće ispranu košuljicu stavio je na sebe, pa jaknu stare školske uniforme koja je naborana, izgužvana, godinama ležala na dnu škrinje. Došao je dan kada je ponovno može navući na sebe.

“Sigurno primjećujete, malo sam uznemiren”, šapnu. “Večeras ću prvi put biti sa ženom. Pogledajte samo, i kosa mi se diže na glavi.”

“Nema razloga za nervozu”, odgovori Elvira Spiridon. “Nije to ništa posebno. Sigurno znate iz priča kako sve to ide.”

“Na svoju sramotu, prilično sam nevješt u tome. Premda su kepeci na prilično dobru glasu.”

“Baš zato, smirite se. Mislite samo na to da sam i ja u škripcu.”

Gábriel Dunka je zadrhtao, snažno uzdahnuo. Bez sumnje, gdjekoji uznemirujuće bijeli dio ženske kože pod papirnatom vrećom bio je nešto sasvim drugo u usporedbi s prilikom koju je sreo na cesti, kada se žena, cvokoćući, brade ljubičaste od straha, problijedjela nosa, beskrvnih resica ušiju, pojavila pred njim.

“Nemojte misliti da sam nepristojan,” progovori iznova tiho, zbunjeno, “ali sada ću vas nakratko ostaviti samu. Vratit ću se kada se smirim. Ne znam što mi je, ali moram otići, jer se doista čudno osjećam. Bojim se, još ću se i ubiti.”

“U redu je, gospodine Dunka, idite. Ispušite se. Ako dopustite, dok vas ne bude, nalit ću sebi malo pića. Ugrijat ću se do vašeg povratka.”

Jedina glavna ulica u Dobrin Cityju što je u dnu doline, slijedeći tok potoka, vijugala prema prijevoju, već godinama nije bila osvijetljena. U ovakvim krajevima ljudi bi se, pri susretu u mraku, prepoznali po zadahu. Za Gábriela Dunku, koji je vrludao među lokvama što su se ljeskale od svjetala iz daljine, moglo se izdaleka pomisliti da je pas. Samo su mu koraci drukčije šljapkali u blatu.

Izašao je iz sela, sve do ulaza u prirodni rezervat gdje je stajala rampa i pokraj nje stražarnica. I u drugim prilikama događalo se da Gábriel Dunka potraži pukovnika Jeana Tomoioagu, koji je godinama sâm stražario, pa i stanovao u stražarnici. Kad bi se kepec pojavio, pukovnik bi svaki put raširio zeleno-bijelu kariranu košulju, našlo bi se nekoliko izrezbarenih šahovskih figura iz domaće radinosti, kamenčića neobičnih boja, pa bi odigrali nekoliko partija šaha.

Tako je bilo i sada, ali je Gábriel Dunka brzo posustao u igri. Pukovnik Jean Tomoioaga primijetio je da mu misli lutaju, pa ga je obzirno upozoravao na pogreške. I tako je te večeri kepec izgubio sve partije.


“Nema smisla da igramo,” primijeti pukovnik Jean Tomoioaga, “samo te rasturam. Reci, što ne valja?”

“Nadam se da te iskreno zanima, jer onda neću šutjeti. Zato sam te i potražio sad, kasno navečer. Znaš, trebalo bi prijaviti nešto.”

“Upućen si, možeš to i sâm učiniti...”

“Trebalo bi odmah otići u Sinistru i prijaviti, a ja nakon zalaska sunca ne smijem koristiti furgon. Stvar je hitna: ilegalni prelazak granice.”

“Dobro, razmislit ću poslije o tome.”

“Ne poslije, nego sad. Dotična je vjerojatno zakuhala nešto, ni odjeće nema. Naći ćete je kod mene u radionici. Učini nešto da je odmah odvedu.”


Ja sam sve te stvari saznao osobno od pukovnika Jeana Tomoiaoage. Dugo godina nakon tih događaja, dok sam s grčkom putovnicom u džepu, sa svojom novom novcatom metalno-plavom Fiat Regatom, kružio po selima iznad Sinistre i tražio tragove Elvire Spiridon, na koncu sam se skrasio kod pukovnika Jeana Tomoioage. On mi je ispričao, od A do Ž, kako je završila moja nekadašnja dragana, Elvira Spiridon. Ona koju sam uzalud čekao u žarkom svjetlu slobode, na dalekom Balkanu.


Kolikogod da sam predbacivao kepecu, pomislio sam, ipak ću ga potražiti, na kraju krajeva nekada je spadao među moje bliže poznanike. Ali pukovnik Jean Tomoioaga odgovorio me je od toga: sinistranski zatvor davno je sagrađen, radionica Gábriela Dunke, gdje je zatamnjivao stakla, prestala je s radom. Ako već po svaku cijenu želim saznati nešto pobliže o njemu, najbolje bi bilo da se raspitam u Sinistri, u prirodopisnoj zbirci.


S mađarskoga preveo Neven Ušumović

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.