Petak
15.01.2016.

Šoferski Adagio




Extra_large_violina
Foto: Texas State Library and Archives Commission / Flickr
A+ A-
U svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu. Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.
 
Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. "Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!", obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera. Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata, taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac. Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: "Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…"

"Svira?", pitao je zaprepašteno Rade. "Da, unutra je violina…" "Cigulka? Violin?", javio se mršavko. "Yes, violin…" prošaptala je ona. "Eto, valjda mu je stvarno puklo…" "Can I?", rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: "National Academy of Music, in Sofia", uzeo paket i nježno ga razmotao.
 
Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.
POVRATAK NA VRH STRANICE