Srijeda
21.02.2018.

Šesti dan




Extra_large_rope
Foto: Stian Olsen / Flickr
A+ A-
Milivoj Softić voli se smatrati suicidalnom osobom. Sviđa mu se ta riječ. Suicid. Ima nešto odlučno u njoj. Povrh toga, zvuči precizno. Zacijelo zbog slova c koje je poput oštrice presijeca na dvije gotovo jednake polovice. Suicid bi valjalo izvršiti žiletom iz britvice, misli, dok jezikom ispipava spoj zubi i nepca na mjestu gdje taj glas nastaje. No tome uglavnom pribjegavaju žene, pročitao je negdje, kao i uzimanju prevelike količine tableta, za spavanje ili protiv bolova, nije se mogao točno sjetiti. Muškarci si život najčešće oduzimaju vješanjem. Ni to oduzeti si život ne zvuči loše pa je te noći, točno u ponoć na prijelazu iz 28. veljače u 1. ožujka, u djeliću sekunde u koji je pokušao ugurati datum svojeg rođenja, odlučio da će upravo tako i reći:
 
- Dobar dan. Ja sam Milivoj Softić i pokušao sam si oduzeti život vješanjem.
 
Napravio je to idućeg dana, dakle 1. ožujka, u 8 sati i 27 minuta, kad se uspuhan od napornog uspona strmom ulicom, s obje ruke naslonio na prihvatni pult Centra za krizna stanja i prevenciju suicida.
 
- Dobar dan – rekao je – ja sam Milivoj Softić i pokušao sam si oduzeti život.
 
Dio s vješanjem je prešutio. Odlučio je tu informaciju sačuvati za kasnije. Zapravo, nije još bio siguran hoće li uopće spomenuti vješanje. Kad mu je ljubazna mlađa žena za pultom rekla da sjedne i pričeka pa za to vrijeme ispuni obrazac s osobnim podacima, najprije se uzrujao što njegov problem ne smatraju hitnim, no onda je osjetio olakšanje zbog dobivenog vremena u kojem može još razmisliti o svojim opcijama. Imao je tri opcije:
 
1) reći će da samo razmišlja o tome da si oduzme život
2) reći će da si je pokušao oduzeti život vješanjem (u tom slučaju treba reći da je imao neelastično uže koje je puklo; ili možda bolje da ne spominje taj izraz neelastično; bi li se netko tko si je pokušao oduzeti život sjetio tog izraza?)
3) reći će da si je pokušao oduzeti život, ali nije spreman govoriti o tome (time bi dobio još vremena da se odluči kako si je pokušao oduzeti život, a poteškoća da o tome govori uvjerljivo bi ga prikazala kao uzrujanog pacijenta).
 
Treća opcija zvučala je najbolje i bio je zadovoljan naletom nervoze koji ga je zahvatio u trenutku kad su ga prozvali po prezimenu i kad se na jednim vratima pojavila krupna žena u bijeloj kuti do koljena i pozvala ga da uđe za njom. Ponudila mu je mjesto s druge stane svog stola pa se smjestila u udobnu stolicu na kotačićima i rekla da joj ispriča što se dogodilo.
 
- Razmišljam o tome da si oduzmem život – rekao je i već u idućem trenutku u sebi se prekorio što je tako neoprezno treću opciju ispustio iz ruku. – Vješanjem – dodao je u pokušaju da spasi drugu, ali stara se doktorica već trzala na udici riječi razmišljam.
 
Nije bilo druge nego da joj ispriča kako već neko vrijeme istražuje opcije samoubojstva. Da, služi se kompjuterom. 
 
Da, čita na internetu.
Važno mu je da bude što bezbolnije. I da ne bude prljavo kad ga nađu.
Ne, nije znao da se ljudi prilikom vješanja često unerede. 
Ne, nema baš neki određen razlog. Samo se tako osjeća.
Nije bolestan.
Ne, nije nedavno doživio traumatično iskustvo.
Sam živi. 
Nikad se nije ženio.
U penziji je. Tri godine i sedam mjeseci.
Radio je u školi. 
Ne, nije baš volio taj posao. Zapravo, kao dijete je mrzio školu. Djeca su okrutna, a on je uvijek bio najmanji. 
 
Pomalo je to ironično, kako je cijeli život radio na mjestu s kojeg je od prvog dana htio otići. Život je ponekad ironičan. Usudio bi se reći i da je život sklon sarkazmu, samo još traži pravi način da to objasni. Uvijek se mučio s time kako da učenicima pojasni razliku između to dvoje. Iako...
 
Ne, nije nikad pio antidepresive.
Mislio je da će ga zadržati.
Nekih devet mjeseci. Ne, jedanaest mjeseci, toliko otprilike istražuje.
Da, mogao bi razmisliti o tome da dolazi na grupnu terapiju.
A besplatno je.
Utorkom i četvrtkom u 17 sati, dobro.
 
- Da, hvala – rekao je naposljetku.
 
Idućeg dana, 2. ožujka, u 7 sati i 15 minuta, Milivoj Softić je počeo s liječenjem od pokušaja suicida. Tako je to nazvao dok je stajao pred ogledalom i gledao sam sebi u oči, barem u ono jedno koje je gledalo ravno pred sebe dok se drugo, kao i uvijek, opiralo pravilima vidnog polja i pokušavalo prekoračiti standardnih 180 stupnjeva. 
 
Jednom dnevno, u isto vrijeme, najbolje ujutro. Prvih pet dana po pola tablete, a zatim cijelu, ponovio je ispod glasa dok je iz aluminijskog omota istiskivao tableticu od 50 miligrama i precizno je, točno po brazdi na sredini, dijelio na pola. Zalio ju je s dva deci vode i zadovoljan krenuo prema kuhinji da skuha kavu i započne dan. Da je sam mogao birati, odlučio bi da baš tog dana počinje njegova priča.
 
Zadovoljan i vidno oraspoložen, ponavljao je postupak idućih dana. Međutim, 7. ožujka, u trenutku kad se osmica na digitalnoj budilici pored uzglavlja preobrazila u devetku, vratio se u sobu pa sjeo na rub kreveta i zagledao se u ispruženu šaku u kojoj je držao bijeli polumjesec. Sjedio je tako desetak minuta, nepomično, samo zureći pred sebe, a onda je ustao, obukao se i izašao iz stana prije nego što je popio kavu. U mislima se već pripremio za težak uspon do Centra za krizna stanja i prevenciju suicida. Nitko mu nije rekao što da napraviti šestog dana s preostalom polovicom tablete.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.