Utorak
05.11.2013.

Priča tjedna: 'Prosječan, dosadan, neupadljiv'




Extra_large_brut_-_for_men
A+ A-

Nakon svega ostanu sitnice. Pokoja vlas u kupaonici, stare pročitane novine, prazna boca vina u kutu kuhinje, brižno odvojena od ostalog otpada. I neki papirić u džepu, poruka sačuvana tko zna zbog čega. Uvijek nešto ostane, nikad ne možeš sasvim se pokupiti iz nečijeg života.

Trebalo mi je cijelo popodne i dobar komad večeri da sve to počistim, bacim, spalim. Zaboravim? Na zaborav se treba odlučiti. Tu sam namjeru vrtjela danima, odmjeravala je noćima, pripasavala kao lego kocku, dok mi konačno nije sjela nakon pete slabo prospavane noći, nekako u vrijeme jutarnjeg pranja zubiju. "U proljeće se lako rastajati", spopadne me nadahnuta misao zbog koje naglo podignem glavu, a pjena mi sukne niz bradu. "U proljeće i sretne ljude vuče nešto u daljinu...". Kao i svaku dobru misao na koju nabasam i ovu sam negdje usput pribilježila, čudno je zapamtivši, kao da sam znala da će mi se sve baš tako potrefiti - em je proljeće, em se rastajemo, još od Božića!

Odjednom, opet isprobavam zaboravljene osmijehe, kao stare traperice u koje još možda i stanem. Tražim onaj bezbrižni, baš me briga osmijeh i - onda ga ugledam!

Skutrio se na gornjoj polici ormarića, zaboravljen i suvišan. Kako sam ga samo mogla previdjeti?! Odjednom mi po njemu zamirišu ruke, obrazi, nadlaktice. Osmijeha nestane. Pička li mu materina, namjerno ga je tu ostavio! I to samo zato jer sam mu ga ja poklonila! Za prošli Božić, a on meni spavaćicu, s njom sam već obrisala pod! Ruka je žustro posegnula, no žarku želju da ga zveknem o pločice spriječila je trezvena ženska praktičnost. Samo mi još trebaju mrvice stakla utisnute po fugama i taj neprobavljeni miris, raspršeni feromoni koji isparavaju danima. Bolje da ga hitim u smeće, zaključim, obično kuhinjsko smeće među trule krumpire i sparušeni grincajg, bez ikakvog ekološkog odvajanja i kerefeka. Gad prokleti! Kad se samo sjetim kol'ko sam ga platila! A šteta, tek je malčice načet. Možda bih ga mogla nekome poklonit'? Možda onom jadničku koji na jankomirskom semaforu žica za kruh. Kad mi kroz prozor pruži ruku, ja mu lijepo uvalim parfem. On ne može vjerovat' iznenadnoj sreći, a oko mene popadaju muhe. Dvije, jednim udarcem. Riješila se napasti, učinivši dobro djelo! Jedino si mislim, kakvi su već naši ljudi, ako im siroček bude previše mirisao, mogli bi mu ne davati novaca! Nekako smo šire ruke kad namirišemo smrad.

Ma ide on u smeće!

Ili da ga, možda, pošaljem onome koji ga je ostavio? Preporučenom pošiljkom, dostavom na vrata, pa nek' se on muči s njim. Možda ga baci, a možda mu bude žao. Parfema, mislim. Za svaki slučaj, dobro bi tu bilo doliti i malo nečeg drugog. Domestosa, recimo. Ili bolje, varikinu. Koju nikad nemam kad mi treba!

Ma znam! Poslat ću ga u Muzej prekinutih veza. Možda ga prime kao eksponat, iako baš i nije neka fora pored svih onih ludih stvarčica - sjekire, ružičastih lisica, ruskog prezervativa iz doba hladnog rata ili oglobanih koštica maslina. U takvom okruženju bit će dosadno prosječan. A takvim ću ga i opisati! Kraj njega će stajati tekst:

"Prosječan, dosadan, neupadljiv. Kao i moj bivši."
 

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)
Foto: Hash Milhan (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE