Utorak
19.11.2013.

Priča tjedna: 'Mrtva ljubav'




Extra_large_cemetery
A+ A-

Toga dana, kao i prije četiri godine na isti datum, bura si je uzela maha i natjerala čemprese malog seoskog groblja na ljuljanje i drhtanje. Položio sam cvijeće u posudu kraj nadgrobne ploče svoje pokojne žene, malo ga rasporedio. Trebalo je zapaliti i lumin (srećom, uvijek sam imao upaljač sa sobom). Uspjelo mi je iz sedmog pokušaja. Prokleta bura.

Promrzle ruke zavukao sam u džepove. Što sad? Odlučio sam da ću jednostavno stajati tu neko vrijeme. Bio bih zapalio i cigaretu, ali rukama je bilo ugodnije u džepovima. Preletio sam pogledom malo groblje. Šačica ljudi u crnoj odjeći razilazila se tromim, pogrebnim korakom s upravo završene ceremonije, uz grljenje i tapšanje po ramenima. Bljedunjavo zimsko sunce još se držalo na horizontu, a nekoliko obiteljskih grobnica od mene, mladi muškarac i žena zasjenili su bijelu kamenu površinu, također u crnom i crvenih lica natečenih od plača. Zaključio sam da su se možda odvojili od skupine na odlasku.

Mladić je mogao biti u kasnim dvadesetima, visok i s jednim od onih pravilnih, ljepuškastih lica kakva nam se čini da posvuda viđamo. Djevojku nisam mogao dobro promotriti jer je lice skrivala ogromnim crnim šalom, vjerojatno u pokušaju da se zaštiti od bure. Nije mi bila namjera prisluškivati, ali zbog grobne tišine koja je vladala, mogao sam čuti svaku njihovu riječ. Pogleda fiksirana na neku neodređenu točku, mladić je vodio razgovor s nadgrobnom pločom.

- E, moj pape – progovorio je promuklim glasom – evo smo i strica pokopali, Bog mu pokoj duši da... Al' ajde, barem se nije puno napatija, bolest ga je brzo satrala...

Djevojka je i dalje stajala sasvim ukočeno i vjerojatno bi izgledala kao jedna od nadgrobnih skulptura da joj noge nisu odavale znakove života neprestanim drhtanjem od hladnoće.

- Bože moj, kakva je nesrića pala na našu familiju – nastavi mladić – u zadnjih par godina samo pogreb za pogrebom. Nisu ni pune dvi godine prošle otkad si nas ti ostavija, a odma nakon tebe i mater, bidna, nije znala šta će na ovom svitu bez tebe. Svaki dan ona se molila Gospi da i nju uzme šta prije... A onda i naš barba Boris. 'Ko bi reka da će nas i on tako brzo ostavit, mrcina od čovika... Šta ti je život, nikad ne znaš kad te može strefit...

Primjetio sam da nismo sami – desetak metara od njih stari grobar podrezivao je grmlje oko jedne kičasto uređene grobnice. Bura je sve jače zavijala i njihove sjene su blijedile. U ovo doba godine, sumrak je dolazio dosta rano.

Uhvatila me blaga jeza i htio sam napustiti groblje, ali bih u tom slučaju morao proći preblizu njihove grobnice. S obzirom da me ovako nisu primjećivali, odlučio sam ne upadati u intimnu scenu i jednostavno pričekati da odu. Baš u tom trenutku djevojka proviri iz svog šala, ali tek toliko da bi lagano okrznula pogledom mladića i nježno ga uhvatila za ruku.

- Ajde, idemo.. Nema smisla da sad tu stojimo, dovoljno si se već danas isplaka. Moramo ti još otić stricu na karmine...
- Helena, molin te, pusti me da se pomolim ocu i materi na grobu, kad smo već tu. A možeš im i ti koju rič reć, znaš da bi oni to volili, pogotovo mater. Njoj si ti uvik bila draga, iako to nije znala pokazat. Uvik je sve držala u sebi...

Nakon ovih riječi djevojka je na trenutak prestala gurati svu svoju nervozu u šal kojim se zamotala. Jedan dio pobjegao je na njezino lice. Nešto me zaintrigiralo u njemu. Imao sam osjećaj da se sva težina mladićevih jadikovki urušava na to lice. Odlučio sam zapaliti cigaretu. Neko vrijeme vladala je grobna tišina, uz povremeno škripanje grobarevih vrtnih škara, a onda je mladić nastavio.

- Nikad nisan mislija da ću to reć, al fala Bogu da je nam je i strina već na drugon svitu, pa da barem nije morala gledat kako njenog Borisa stavljaju u raku...
- Oće li prestat više? - promrmljala je djevojka ispod glasa, na što ju je mladić pogledao uzdignutih obrva.
- Ma grobar... Oće li se maknit više, stalno nas gleda i sluša šta pričamo. Već tri ure reže ovaj isti grm.

On uzdahne, a zatim je zagrli.

- Smiri se, sad ćemo brzo ić. Slušaj, znam da nije baš neki ambijent, al volija bi još nešto popričat s tobom. Mislim da nam je oboje jasno u kakvoj smo situaciji – kuća je sad skroz pusta, a nas dvoje smo već toliko dugo zajedno. Ti si ionako u zadnje vrime stalno kod nas…
- Josipe, amo ća odavde, molim te, ne mogu se više smrzavat… Posli ćemo pričat – prekine ga ona.
- Pričekaj još sekund, tija bi da smo još malo sami. Posli karmina ćemo svak svojim putem. A ne bi više tribali tako, znaš. Ja sam sad skroz sam u onoj ogromnoj kući. Jel ne misliš da je vrime da se i službeno doseliš… Ono, da se zaručimo i to…

U tom trenutku djevojka se sasvim ukočila, dok  je mladić nervozno gledao u pod. Pomislio sam da će grobar sad donijeti prsten. To se nije dogodilo. Umjesto toga, djevojka je zaplakala.

- Zašto mi ovo radiš...

Neko vrijeme grcala je u suzama dok ju je iznenađeni mladić gledao.

- Oprosti, davno sam ti to tribala reć, ali stvarno nisam mogla. Već odavno ništa ne osjećan prema tebi. Ali kako sam ti mogla tako nešto reć kad ti već dvi godine stalno neko umire… Prvo strina, onda mater i otac, sad stric.... bilo mi te žaj. Nisan to tila napravit na ovaj način, pokušavala sam se strpit dok se ne oporaviš od svega, ali ti si me sad natira na to…

Očajan mladić počeo je potezati svoju djevojku za rukav.

- Smiri se, nervozna si i ne znaš šta pričaš. Ajde, idemo, pričat ćemo drugi put…

Ona otrgne svoju ruku od njega, uspravi se i uozbilji.

- Neću više nogom stupit u tu kuću. Već dvi godine živim među mrtvacim i sama se već osjećan tako. Ovdi više nema ničega za tebe – govorila je to pokazujući prema svojim prsima – osim sućuti, a i to se potrošilo…

Djevojka krene prema izlazu. Skinula je tuđu tugu sa svoje grbače i ostavila je izbezumljenom mladiću koji je nastavio nepomično stajati pored grobnice svojih roditelja. Zaključio sam da je i meni vrijeme da odem. Ugasio sam drugu cigaretu, popravio još malo cvijeće na grobu svoje mrtve ljubavi i uputio se kući.


(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)
Foto: MReece (flickr)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.