Petak
30.09.2016.

Obiteljska




Extra_large_italia
Foto: Ross Dunn / Flickr
A+ A-
- Aaaaaa...ma ke bruta ke ti že! ("ružna li je!", op.) - komentiralo je među sobom sedam sestara Mlinar, negdje krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, gledajući gošću iz Italije, nevistu najstarije od njih - moje none Fani. 
 
Činile su to onom urođenom bahatošću splitskih cura, kojima ni sedmo desetljeće života ne umanjuje svijest o vlastitoj, u nihovim glavama neprolaznoj ljepoti. Činjenicu da je govoriti talijanski (jezikom kojim se služe kada ne žele da ih razumiju sluškinje i djeca) ispred Rimljanke iz dobre obitelji prilično problematično, zanemarile su u silnoj potrebi da jedna s drugom podijele svoje ne baš nježne osjećaje.
 
-Že una vera kavala... ("Prava je konjina...")
-Kome Fernandel!!! ("Kao Fernandel...")
 
Sirota teta Itala vjerojatno je zbunjeno gledala pitajući se je li joj to baš trebalo. Mog barba Renata, najstarijeg brata mog oca, upoznala je u bolnici u Rimu, gdje se on kao Mussolinijev oficir oporavljao od rana zadobivenih u Abesiniji, a ona ga je, kao Florence Nightingale iz ugledne rimske obitelji, njegovala. Nije da je nije upozorio – uostalom, nakon rata se zarekao da on osobno više nikad neće nogom kročiti u komunističku Jugoslaviju i to je obećanje ispunio.
 
Trebam li reći da njoj, koja je samo žarko željela upoznati obitelj svog pjesnički nastrojenog muža više nije palo na pamet dolaziti u to carstvo žena, koje se svakodnevno okupljalo, svađalo i mirilo u špinutskom tinelu moje none.
 
Početkom prošlog stoljeća lijepa Fani se zaposlila kao trgovačka pomoćnica u 'Amerikanskom dućanu za dame i gospodu' moga nona, na vrhu Pjace. Senzacionalnom udajom je ušla u krug tada malobrojnih bogatih građanskih obitelji u pretežno težačkom i ribarskom Splitu.
 
-Bidni Bepo - pričao je moj otac - nije ni čudno da je napravija toliku dicu... Dok bi je svuka, odveza one silne vrpce na korzetu , otkopča one kopče, ruke bi mu drćale!!!
- Znala bi i ja tako imat šestoro dice! - ne bi propustila zajedljivo komentirati moja majka, spominjući se posluge koja je opsluživala noninu mnogoljudnu obitelj u zlatnim vremenima.
 
Mom nježnom nonu, ekscentriku koji je u poznim godinama u ljetno doba šetao Marjanom po mrklom mraku, noseći svoj vječni polucilindar okićen krijesnicama koje su mu osvjetlavale put, nije se dalo ići u veliki, Prvi rat. Platio je uvjerenje o nesposobnosti i ostao kući.
 
Sve je stalo – život, posao. No kad je svijet u jednom trenutku ipak krenuo dalje, nonu se nije dalo ponovno ulaziti u žrvanj. Jednostavno je odustao, proglasio osobni bankrot i nastavio živjeti od ljubavi.
 
Njegova Fani mu radi toga nikada nije prigovorila.
 
Za vrijeme drugog rata rasprodala je preostalo obiteljsko zlato i violinu mog oca da barem purom prehrani tu 'ćurmu dice', od kojih se pola priklonilo fašistima – i to oni odgojeni u blagostanju, školovani na sveušilištu u Zari, kao pravi talijanaši, a pola, na čelu s mojim ocem - pobjeglo u partizane. 
 
- Ja sam ga još talkom nakon kupanja posipala... a on izija dva kila trišanja i pobiga! – pričala bi nam. 
 
Jednom je čekala cijeli dan u redu ispred dućana, ni ne znajući što čeka, da bi na kraju dobila dva metra damasta za madrace. Od toga je svojoj punašnoj kćeri sašila haljinu, što je izazvalo svojevrsnu senzaciju: u svoj toj ratnoj muci prijatelji su joj se grohotom smijali jer ide po gradu obučena u štramac, dok na nogama ima obojke napravljene od automobilskih guma i nevještom majčinom rukom pletene vunene dokoljenke usječene u debeljuškaste nogice. 
 
Tetu Floru nije utješilo ni kad je nekog od njih u gradu vidjela u šetnji sa sestrom odjevenom u suncobran – na haljini su se jasno vidjele raznobojne trake materijala koji je u neko sretnije doba na Baćama ili Firama umorne piciginaše štitio od sunca.
 
Za prvi poratni, zajednički Božić none je uz puno odricanja kupila tuku, ne bi li se i pobjednici i oni drugi koji su samo zahvaljujući braći preživili kraj rata našli u miru za stolom. Uspjela ih je – razlikama u ideologiji usprkos – nagovoriti i da odu na ponoćku. Nona su ostavili da čuva kuću... a on je, u dokolici, pojeo sve sam - cijelu tuku i fritule. Našli su ga kako se u grčevima previja po podu.
 
-Ki manja solo – krepa solo!!! ("Tko jede sam – crkne sam!")
 
Godinama nakon rata nono je svako jutro odlazio u hotel Bellevue, čitati novine, piti kavu i gledati fotografiju svog dućana na zidu. Kavu nije plaćao. Valjda je smatrao da mu fotografija daje određeni dignitet i da se samim time neke stvari podrazumijevaju. Moj pape i njegov brat jednom mjesečno bi bez njegovog znanja podmirivali račune.
 
Kad je nono umro , konobari su za njim iskreno žalili – makar od njega nikad nisu dobili napojnicu.
 
Puno, puno kasnije, jednog sunčanog jesenjeg dana none Fani izašla je iz splitske civilne bolnice na Firulama gdje je provela par dana radi problema sa srcem. 
 
-Aaaa, ke bel đorno! ("Lijepog li dana!") - bilo je zadnje što je u životu rekla, na vratima bolnice.
POVRATAK NA VRH STRANICE