Utorak
06.05.2014.

Nepomućena




Extra_large_nepomucena
A+ A-
Doktor Tomšić probudio se sav u znoju. Sanjao je kako sa ženom u kinu gleda film o posthumnom životu Isusa Krista. Prva scena na velikom platnu panoramski je pregled pitome doline nasred koje se uzdiže visoki toranj. Ne vidi mu se vrh, budući da zalazi u stratosferu, nebu pod oblake. 
 
U sljedećoj sceni zajedno sa ženom penje se po spiralnom, uskom stepeništu veličanstvenog zdanja. Naguravaju se kroz bujicu ljudi što hrli prema gore. Svi žele biti prvi koji će posvjedočiti čudu. Dok se bore za mjesto gdje će stati i odolijevaju bezobzirnom trkanju pod rebra, nailaze na one koji su pri usponu posustali – kljakaste i slabe, onemoćale starce, potrebite ispruženih ruku u molbi za milostinjom. Doktoru se stegne srce od žalosti, no zna da ne smije posustati i pomoći, jer će i sam biti izguran iz utrke, pogažen hordom znatiželjnika. Osjeća da se uspon približava kraju, jer bujica jenjava, a i odnekud čuje uzdahe olakšanje i opuštanja, razuzdan smijeh. 
 
I tamo na vrhu gdje bi građevina prema svakoj logici trebala biti najuža, otvara se velika sportska dvorana. Unutra su ljudi polijegali po ručnicima i prostirkama, skinuti do gola, blaženo nasmijani ili drsko raskeženi u apsolutnom čulnom užitku, trpaju si međusobno hranu u usta i isprepliću raskomoćena podatna tijela. Doktor bulji u ponuđen prizor i još se ne stigne načuditi proturječju, kad začuje zaglušujući vrisak izvana. Strči se zajedno s ostatkom prepadnutog svijeta iz dvorane, prema izvoru jezivog zvuka. Na licu ponovno osjeti britko klizanje svježeg zraka. 
 
Stoje na samome vrhu, dalje se nema kud. Gledaju u svjetloplavu prazninu neba kroz pravokutnike žičanog kaveza. Okružuju ih hrpe ptičjeg izmeta, ali ne običnog, već krvavog. Doktor ne vidi sam čin, niti ima svjedočanstvo u obliku ptica, ali u sebi zna, kako to samo san može predočiti, nejasno, no potresno duboko, da je svima koji su dospjeli na cilj, vidjeti što konkretno nebeskoj tajni pripada, bez izuzetka popijena crvena životna tekućina.
 
Već dugo ga na poslu muči jedan pacijent. Toliko je neobično snažan i nesavladiv, nepodložen utjecaju medikamenata koji bi i konja nokautirali, da mu nakon nekoliko mjeseci uzaludne borbe, zadaje nerješiv problem. Navikao se baktati s psihičkim bolesnicima prema ustaljenoj proceduri, mada je pojavnost njihove bolesti različita kao i sami ljudi. Postoje mogući tipovi, pretpostavljene klasifikacijske ladice, premda nitko nije isti, niti zapravo izlječiv ili uopće bolestan. 
 
Svjestan je doktor kako se radi o osobnom kompromisu na naviknut, strukovni kliše, pomoću kojeg poražen čovjek, razočaran naivnim entuzijazmom adolescentske borbe za pravednost i istinu, uspostavlja neiskren, no velikim dijelom funkcionalan drevni red. Svi pacijenti ubrzo pounutre nevidljiva pravila ludnice, bez obzira u kojem su stadiju duševne nestabilnosti primljeni. Uglavnom je to štala, pretposljedna stanica odlaganja ljudskog otpada. Ostali bolesnici čak su stišali svoje postojanje radi tog teškog pojedinačnog slučaja. Stišću se po zajedničkim boravcima odjela, drmusaju se, tiho keze ili cvile u kutevima, svedeni na instinkt poplašenih životinja. Kao da se snaga svakog ponaosob povukla pred plimom ludila onog najačeg među njima. 
 
Po naredbi doktora Tomšića, pacijent Z već je dva mjeseca izoliran od ostatka bolničkih rezidenata. Strpan je u takozvanu mekanu buksu, malu prostoriju obloženu kožnim jastučastim izbočinama, kako se ne bi samoozlijedio udarajući jedinim preostalim alatom vlastite volje u zidove. Doktor Tomšić, ujedno i voditelj čitave ustanove, pod zadnje se mora boriti s protestom svog najvitalnijeg osoblja. Bolnička braća, mišićavi snagatori, strogo odabrani pri zapošljavanju, kako bi mogli fizički obuzdavati agresivnim i histeričnim napadima podlegle pacijente, bunili su se, prijetili obustavom rada ako se nešto hitno službeno ne poduzme s bolesnikom iz samice. Rizici kojima su se izlagali da bi ga nahranili, počistili i na silu nagurali nehumanu dozu sedativa bivšem brodogradilišnom radniku - zavarivaču, prelazili su običajenu razinu zahtjevnosti na koju moraju biti spremni svi zaposleni u takvim ustanovama. 
 
Jednostoljetna žuta zgrada, izgrađena u stilu ladanjski razigrane secesije, skrivala je bubreću ranu pod okriljem bujnog perivojnog zelenila. Izgledom običnog, ljupko smještenog sanatorija, daleko od nervozne vreve materijalnim zgrtanjem obuzetog građanstva, kako bi svojim stalnim i povremenim stanarima hipotetski omogućila miran i neometan oporavak, Vila Vilenica stenjala je pod klupkom crne energije što je odnedavno suvereno vijugala njezinim hodnicima i sobama. 
 
Doktor Tomšić sjedio je za stolom u ordinaciji i promatrao svoju ruku. Imao je neobičnu naviku malim ravnalcem s nekoliko pomičnih mjerila izračunavati simetričan izrast dužine i debljine kostiju između svakog članka. To kako je po veličini sljedeća kost točno 1,618... veća od prethodne, kako su zjenice očiju poravnate s kutevima usana, kako se ušna školjka razmata prema tom istom kvadratu zlatnog reza, gdje se manji dio prema većem uvijek odnosi kao veći prema cjelini i tako unedogled. Čudilo ga je što veličina nečijeg stopala pravilno odgovara razmaku između lakta i šake. Često je mjerio tjelesne proporcije i uvijek se nanovo divio njihovom savršenom rasporedu. Kako su čovjekove pojedinačne dimenzije, ma kakav god on bio, na koncu uvijek jedinstveno skladne. 
 
Radio je to iz zadovoljstva, mjerkao i računao, najčešće doma ženi i djeci, u njihovoj nježnoj intimnoj igri, ali i za sebe, kad bi bio silovito rastresen događajima koje ne može podvesti ni pod kakav, pa i onaj djelomično finkcionalan red na koji se dosad uvijek mogao osloniti. Sve je tako savršeno usklađeno i uklopljeno, osim ljudskog mozga, jedinog organa koji ne osjeća bol. Uvijek su mu bizarnim djelovali ti moždani zahvati, dok pacijent mirno sjedi i razgovara o vremenu, svojim uspomenama i računskim operacijama. Sve osim ljudskog ponašanja podvedivo je pod savršen prirodni poredak. Mi smo sasvim slični ostatku života na Zemlji, no nikad harmonično uklopljeni. Vječno prokleto nezadovoljni. Sve je izgleda skrojeno pomoću tog prekrasnog neizračunljivog višaka, a opet, samo ljude svrbi njegova tajna nedovršenosti.
 
Danas su bolnička braća prvi put odbila poslužiti hranu i u nju umućenu neophodnu dozu lijekova pacijentu u samicu. "Neka krepa!" – viknuo je Marko, revoltiran nebrigom za njegovu vlastitu sigurnost. Svaki put izišao bi s ogrebotinama i masnicama, sretan što je izvukao živu glavu. Jučer mu je Z zubima otkinuo komad mesa s podlaktice. "Ma jebe mi se doktore što će biti s njim!", urlao je Marko Tomšiću u lice. "To ionako nije čovjek nego nekakva zvjerska spodoba! Jeste vi uopće sišli dolje zadnjih par dana da vidite u što se pretvorio?! Lice mu je poprimilo tamno ljubičastu boju, niču mu nekakve kvrge po rukama. Ja vam kažem", doda Marko tišim glasom, "Mi to sami više ne možemo riješiti."
 
Doktor je sparušen hladnim tušem rastuće iracionalnosti odlučivao o sljedećem koraku. Nikog od nadležnih nije mogao dobiti na telefon. Zvao je svoje kolege s drugih klinika, docente na fakultete, zvao je policiju i načelnika općine kojoj bolnica pripada. Svi su bili na putovanju ili nedostupni pozivu zabitog očajnika. Progutao je knedlu i počeo razmišljati o onom najgorem, kad ga sestra obavijesti kako ima nenajavljen posjet. Doktor začuđeno klimne glavom, pa ispijena sestra Grdić uvede sasvim mladu djevojku u ordinaciju. 
 
- Znam da imate problem koji se čini nerješivim. Primila sam poziv – obrati mu se ljepotica na samom rubu izlaska iz djetinjstva - Dolazim s mora i osluškujem nesigurnosti. Vaša je uloga dopunjena. Uronili ste duboko u niz. 
 
"Samo mi je trebala još jedna luđakinja", iscrpljeno pomisli doktor. Odmah se potom prekori, jer takve termine nikad ne koristi. Kao da mu je mislima gospodario netko drugi, nestrpljiv i neusustavljen.

- Ne brinite, nisam ono što mislite. Sasvim sam napomućena. Želim pomoći.
Nešto u njezinom glasu smirivalo je razmahanu paniku u doktoru. Htio je povjerovati, potpuno se predati vodstvu njezine neobične pojavnosti. Znao je da ne treba ništa govoriti, jer ona razumije više od njega. 
 
- Kaos je zarazan i jednom kad uočite njegovu pravilnost, vidite koliko je divan put zastranjenja. On mora postojati kao odraz, kao grotlo kroz koje će izaći višak neusmjerene energije.
- Ono dolje u vašem podrumu izraz je nemoći svijeta da vidi ljepotu. Svjesni ste da ona postoji u nesavršenstvu, no ne možete se prepustiti njezinoj jednostavnosti, žudnji kojom žari svaki oblik života. Susprežete duše nečim niskim kao što je korist. Zato entropija bubri, dok simetrija opada na jednom, a raste na drugom, sasvim neočekivanom mjestu.  
- Čovjek ste i imate utvrđen put, baš kao i svi. Kad se izgubite, dobivate vodstvo simbola. Ne pratite li ih, bivate pogaženi. 
 
Djevojka se nasmiješi i uhvati potpuno smušenog Tomšića pod ruku, vodeći ga lagano kroz brojne hodnike i niz mračne, uske stepenice u podrum. Unatoč sigurnosti, drhturio je od straha, jer se pri dnu zadnjeg stepeništa već čulo potmulo lupanje, poput divljeg srca koje želi probiti metalni grudni koš. Nije mogao zamisliti što to dolje živi i što kroz svoje ludilo hoće. Bili su na kraju, pred samim vratima i više se nije imalo kud. Djevojka pogleda doktora u oči, odnekud izvuče njegov šiber, malo analogno računalo u futroli boje kože, te mu ga tutne u mlitavu ruku. 

- Znaš da sve na kraju sjedne na svoje mjesto, zar ne? Sjeti se, kost po kost prati sveti trag. Otključajte – naredi.
- Kako je to nepravedno – mumljao je Tomšić.
- Ne, to je čista matematika – smješkala se kao da zbijaju šale. 
- Čekaj! Što ćeš sad? – protisne doktor. 
- Poslužit mu posljednju večeru – odgovori djevojka i blago pogurne psihijatra kroz otvorena vrata.  
 
Petra Sigur
foto: Thomas Rowlandson: Maniac
 
(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.