Ponedjeljak
11.03.2019.

Nada iz Begeča




Extra_large_2017-06-08-14-56-24-1-900x600
A+ A-

Ima to nešto u meni cigansko sto me ne veže za mjesto, kuću, prostor. Nevezanost je moja sreća, daje mi hrabrost i uvećava sigurnost.

Nešto što ne da da bacim kutije od kupljenih čaša, miksera, šalica, servisa za ručavanje. Kutije su tu kad se krene.

Ima to nešto u toj mojoj knjizi recepata, nema kod mene Švarcvald torta, ni dunavski valovi. Moji recepti glase na torta od Senade iz Sane, slatkoljutokiseli sos Pan iz Šangaja, Margaretina salata od crvenih paprika i junetine, tart od Elze iz Frankfurta, pohane palačinke od Ibolje iz Zrenjanina, Ivanine samoborske kremšnite ili piletina u bijelom umaku Nade iz Begeča.

Debela je to knjiga, što od korištenja, što od šlaga, čokolade, šećera, sosova, što od dužine prikupljanja, žena koje ostavljaju tragove i mjesta što bude uspomene.

Nada iz Begeča je bila učiteljica u tom selu pored Novog Sada. Meni je izgledala kao top model za ženu njenih godina. Pedesetih godina, najboljih godina što bi rekle pedesetogodišnjakinje.

Crne sjajne kose, veselih očiju, punih usana razvučenih u prekrasan osmjeh.

Splet čudnih okolnosti nas je doveo u ovo mjesto.

Nismo kukali i davili šta smo sve imali jer to i onako nismo imali.

I djeca su prestala žaliti za omiljenim igračkama, od kad sam ih odvela u sabirni centar kod prijatelja, da vide što je tuga.

Dolazila bi nam svako veče kada bi završila s nastavom i donosila svoj osmijeh i svoje priče.

Pričala je o kćerki, sinu svojima iz Bača, slikanju, knjigama, o svemu.

Pričala o svojoj velikoj ljubavi, mužu Željku.

Eee, to je već bila bajka. Davno kada je došao u Bač kao mladi učitelj iz Slovenije, ona je radila kao mlada učiteljica. Padao je snijeg, ona se poskliznula, on je uhvatio za lakat i poljubio. Kao da je jučer bilo.

Da nije imala susjedu koja je prenosila sve sto čuje, pomislio bi čovjek da je Nada najsretnija žena.

Ova bi već ujutro nepozvana svratila da nam kaže kako je Nadin muž bacao stvari, kako je psovao i vikao, a ona se iskrala iz kuće. Kad je zaspao, ona se vratila. Željko je mnogo pio.

Meni je falila Bosna.

Pročitala sam za grad u Vojvodini s najvećim procentom izmiješanosti i tražila stan tamo. Razmišljala sam, sportski grad, dovoljno velik za izbjeglice iz Sane, a dovoljno mali za dizanje dvoje male djece. Dok ne krenemo dalje.

Ražalostila se Nada što idemo. Tri mjeseca kao trideset godina da se znamo.

Eto, da ujutro popijemo kavu, djeca mlijeko i idemo. Selimo u grad, za koji kažu da najizmješaniji po nacionalnosti. Nevjerojatan razlog za nekog tko je preživio rat, petogodišnji rat.

Nedjelja, siječanj, visoki snijeg, debeli minus i košava.

Zima te godine je bila veoma hladna, jedna od najhladnijih koje pamtim.

Jutro, djeca u skafanderima. Iščekuju.

Gdje ćemo, kud opet, koja škola sada. Drhte, što od hladnoće, što od neizvjesnosti.

Starijem sam našla ceduljicu strijelicom probušenog srca, od djevojčice iz trećeg B. Molio me ako možemo da ostanemo, baš se uklopio. Mlađi je išao u vrtić i donio tih dana gnjide. Dok sam ga češljala s gustom stranom češlja, pričala sam mu kako će ići u vrtić gdje nema gnjida. Radovao se. MIslio je da je to bolest.

"Bit će nam još bolje", tješim ih.

Kao da im je i sad dobro.

"Steći ćete nove prijatelje."

Ne znam ni ja kako ću.

Sad nećemo imati ni Nadu.

Nikog! 

Jutro, mrak, visok snijeg, prtinamo, korica na snijegu nas usporava, upadamo, dižemo se, smijemo, stresamo snijeg, idemo se samo oprostiti.

Ulazimo u dnevni boravak i vidimo prizor kao iz filma.

Na sredini velikog stola veliki srebrni svijećnjak s upaljenim svijećama, lijepi porculanski tanjuri blistaju, srebrni beštek se presijava, a juha u zdjeli puši. Sjedamo. Plačem, suze mi padaju u tanjur, djeca neće juhu. Iznosi piletinu u bijelom umaku, potom pitu sa sirom, pola je zamotala za ponijeti, kiflice su u foliji, sendviči u vrećici kad izgladne uz put.

Hladno jutro se pretvorilo u topli maj, snijeg u behar, novi grad u nadu da ćemo sresti neku bar sličnu našoj Nadi.

Ima to nešto u meni što se ne boji, što zna da svuda ima dobrih ljudi. Nešto što zna da u sebi ima nešto od sebe jače, što znam da će mi donijeti ono što je za mene najbolje.

Ja mu bezrezervno vjerujem.

 

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.