Petak
23.09.2016.

Mjesta i rupe




Extra_large_01_anja_crnjac
Foto: Israel Defense Forces / Flickr
A+ A-
 
Sanju sam srela na Glavnom kolodvoru otprilike tri godine nakon što smo se zadnji put vidjele. Osmjehnule smo se jedna drugoj napeto, ne znajući bismo li si dale samo ruku ili se poljubile. U srednjoj smo se uvijek cmakale.

Znala sam da ljudi odlaze i dolaze, toga bih bila još svjesnija tu na kolodvoru gdje je stalno mirisalo na željezo i prašinu, na te iste dolaske i odlaske. 

Srela sam je na Glavnom jer do centra putujem vlakom. Imam svoje mjesto na stanici u Podsusedu. Ustvari, svaki putnik ima. I zna se dogoditi da se neki putnik ne pojavi ujutro na svom mjestu. Ali nitko mu ga ne zauzme- neko čudno poštovanje prema onome kome ne znaš ni ime. Znaš samo toliko da mu to mjesto pripada.

Osjećala sam da ne valja uzimati tuđa mjesta ili da drugi uzimaju tvoja, ili puniti praznine novim ljudima, nego da samo treba širiti postojeće zaokružene krugove. Kad puniš rupe, zna se dogoditi da je netko prekrupan ili presitan za to mjesto pa izgleda kao da pokušavaš litru mlijeka uliti u čašicu od jogurta. Izlij, ulij, odlij - na kraju dobiješ samo nered i nervozu. 

Sanja… ona je živjela pravo vojnički - imala je svoju odoru, pušku i uredno složen krevet. Imala je muža, dijete, MBA diplomu, kuhinju visokog sjaja i trideset godina kredita. Nije znala da ima i druge boje osim vojničko maslinaste i da se krevet ne mora uvijek spremiti. Da se vozi vlakom, sigurno bi bila od onih koji se paloma maramicom hvataju za ručke. Nikad ne znaš, HIV, HPV, svuda to hara.

Ja sam bila onaj vojnik koji bi nekad slučajno prdnuo pa dobio za kaznu da oguli četrdeset kila krumpira ili zaspao pet minuta na doručak pa morao jesti ostatke jučerašnjeg kiselog kupusa. 

Ljubimo se ipak, onako mlako, lijevi obraz, desni obraz, iako nikad ne znam koji bi morao ići prvi. Pita me di sam, šta ima kod mene, a ja si mislim da li da joj kažem da mi je malo nezgodno strpati tri godine u par rečenica. Govorim joj da je sve po starom i prešućujem da idem na Rebro po novu dozu kemoterapije. Ne bi ona to skužila, pitala bi me kako se to dogodilo ako sam uvijek pazila što jedem, igrala rukomet i nikad se nisam živcirala. Morala bih joj reći da se više stvari događa ljudima koji žive nego onima koji čekaju da im naiđe život, a onda bih ispala bahata. I bilo bi to predugo, a imam termin za 40 minuta.

E, baš sam se dogovarala s curama da se nađemo sad u petak, bilo nam je petnaest godina mature pa da se malo vidimo kad već nismo bile na službenoj fešti. Javim ti kad, može?, pita me Sanja držeći skupljene dlanove na dnu brade i gledajući me ispod obrva, kao da me moli.

Naravno, klimam neuvjerljivo, nesvjesna, ustvari, jako svjesna u što sam se upetljala. Samo razmišljam o onoj stolici sa sivom presvlakom na koju ću uskoro sjesti gore na Rebru i kako je nitko nije oprao od sedamdesetidruge. Valjda misle da kad su ljudi bolesni i sivi, takve moraju biti i stolice na kojima im se znoje guzice.

Mašemo si, govori mi pa-pa kao da još uvijek imamo šesnaest, a ja zatvaram oči i onda u privatnom mraku zakolutam njima. 


Petak je, a ja već dva dana radim od doma jer tako na poslu ne moram opravdavati česte odlaske na wc i što mi iz usta stalno smrdi po rigotini. Nadam se da su mi suputnici sa podsusedske stanice za vlak sačuvali moje mjesto ispod sata, treba mi barem ta jedna konstanta.

Dobivam poruku od Sanje da se večeras okupljamo u Dukiju, našoj staroj birtiji u kojoj smo nekad skupljale kovanice za kavu, jele medine loptice i pile vermut kad nismo imale za jeger. Tada je to bila naša i moja konstanta, koja je trajala skoro deset godina dok se nisu poudale, porodile, ulijenile. Dok nisu shvatile da su naša prijateljstva dotad držala samo zajednička mjesta, škole, birtije. Odjednom su se morale potruditi i kad im nije bilo usput i zgodno.

Tako su padale, jedna po jedna, kao domino. S izgovorima da su umorne od posla, projekata, da imaju dogovore s Ivanima, Tomislavima i Josipima, da čekaju u dm-u kupon za pelene i da su umorne. Ja sam, kao jedina neudana i bez djece, dobila ulogu da dižem te domine i pažljivo ih slažem natrag, bila sam kao ono patafix ljepilo koje drži slike od par kila. Ali onda sam se i ja umorila i na kraju odustala. Ostavila sam domine da leže u neredu i spremila ih u najdonju ladicu kredenca.

Šaljem palac gore jer nemam snage za tipkanje.

Jeste čule da se stara Zelićka iz biologije udala za domara? I da je raska napokon otišla u mirovinu?, pita nas Petra koja je uvijek bila pretjerano uzbuđena oko svega. Imala je tu dječju naivnost i s 33 godine djelovala kao da se nikad nije maknula iz roditeljske zaštite koja joj je oduvijek osiguravala lagodan život. I kad se udala i imala vlastitu obitelj, nastavila je ritmom razmažene jedinice. Kad bi joj bilo dosadno, tatinom karticom bi online kupovala dizajnerske stolice i police za knjige ne bi li na njih stavila romane koje nikad neće pročitati. Ali to nešto naivno i dječje u njoj nas je sve privlačilo kao sladoled od čokolade. Nismo joj mogli odoljeti, ali kad bi ta slatkoća prošla, ostala bi samo rupa, prazan kornet.

Sjetila sam se tete Ruže koju sam zadnji put upoznala na Rebru i koja mi je pričala kako je cijeli život radila u Ledu. Osjećala sam veću bliskost s njom nego sad s ovim curama koje sam nekad nazivala najboljim prijateljicama.

Pogledala sam Anu koja je sjedila pored mene i već se označavala na fejsu, sa slikom prije izlaska, sad na cugi i vjerojatno će i na putu doma. Bilo joj je uvijek važno to odobravanje i potvrda od drugih, pa kad bi ispod slike dobila komentar Prekrasna ili Lijepa!, ego bi joj se napumpao do neba, a već se iduće jutro pred ogledalom ispuhao kao stari balon. 

Nisam ovdje više pripadala kao što ni ovo mjesto više nije pripadalo nama. Sjedimo za okruglim mramornim stolom koji bi trebao značiti zajedništvo, a meni više izgleda kao rupa koju ne želim popuniti.

Zatvaram oči na tren i vidim svoje prijatelje vojnike s Rebra, hrabre pješake na potrošenim sivim stolicama, vidim ekipu sa stanice s vlaka koja se sigurno već pita što je sa mnom, ali sigurno čuvaju moje mjesto pod satom. Jer mi pripada, isto toliko što mi ova drvena stolica tu ne pripada. 

Rastajemo se.

Sanja je u bedu jer je pokapala novu cipelu od brušene krem kože, Petra ne može odlučiti hoće li u Solaris ili Falkensteiner za godišnji, a Ana još traži kut za idealan anfas. 
Subotnje je jutro.

Prilazi mi teta koja mi svako jutro prodaje kartu na vlaku, teta Ruža iz Leda nosi mi kornet od čokolade friško s trake, moji stari prijatelji vojnici s kojima sam jela kiseli kupus, siva stolica se okreće jako brzo za 360 iako je stara i prljava i cviči. 

Sanja glanca svoju kuhinju do visokog sjaja, Petra se veseli novom tepihu koji je naručila iz Danske, a Ana je sretna jer ima tisuću lajkova. 
Između nas je velika rupa, a ja ju samo trebam prijeći i bit ću tamo gdje mi je mjesto.
POVRATAK NA VRH STRANICE