Petak
10.06.2011.

Mislav Benčević




A+ A-

Igor Vuk, 45-o godišnji liječnik i alkoholičar opće prakse, specijalist obiteljske medicine i pive s malom lozom, okorjeli neženja života prepunog „bedova“ kroz koje bi prolazio uopće ih ne registrirajući, prikoči i uključi desni žmigavac ugledavši svoju djevojku Saru kako se nervozno premješta s noge na nogu stojeći na pločniku ispred zgrade u ulici Ribnjak br. 68, u kojoj je stanovala.

Osim što je i ovom prilikom Igor kasnio punih 25 minuta, što joj je, kao odgovornoj „medicinarki“ išlo na živce, drugi i puno neugodniji razlog njezine napetosti, a sad već i ljutnje, krio se u činjenici da oni ne odlaze na špicu na kavu niti na ručak ili večeru u neki od elitnih zagrebačkih restorana, a o kazalištu, koncertu ili nekom drugom vidu zabave da se i ne govori.

Naime, na brojne pokušaje racionaliziranja svoje prisutnosti na groblju njegovih roditelja na Dušni dan, Igor bi jednostavno slegnuo ramenima rekavši kako je odluka na njoj, ali da će on navratiti po nju oko 4 sata pa, ako odluči ići s njim i bude pred zgradom u dogovoreno vrijeme, ići će skupa, a ako ne, on će otići sam. Nije bed, dodao je na kraju.

Da, „nije bed“, nema frke, prebirala je protekle događaje Sara čekajući Igora neprekidno pogledavajući na sat. Ostaviš stvar „visjeti u zraku“, flegmatično i klasično „Igorovski“, a odgovornost i odluku, bez ikakve prisile ili makar i pokušaja nagovaranja, uvališ drugome u krilo. Baš super!

I kaj joj je preostalo doli otići s njim na groblje kad joj uopće nije davao mogućnost da se posvade. I tako u vezi svega. Totalna flegma do koje jamačno nije dolazio meditirajući već cugajući non-stop, a da paradoks bude veći, za ovih, nešto manje od godinu dana koliko su bili u vezi, nikad nije vidjela da bi teturao ili fufljao pa čak niti izgledao kao da je nacugan, ali je oko njega vječito lebdjela maglica alkoholnih isparavanja pomiješana s duhanskim dimom.
  
Igor je kasnio jer je s dečkima u lokalnoj birtiji morao dovršiti neki bezvezni i njemu totalno nezanimljiv razgovor o politici, ali kako se isti odvijao za šankom, potrajao je 5-6 rundi pa je tako i ovaj put po Saru došao „pod parolom“.

Sara je bila na rubu živčanog sloma kad je sjedajući u njegov novi Mercedes 230 CDI osjetila alkoholne pare pomiješane s dimom cigarete koja mu je dogorijevala među prstima. Automobil kakav bi mnogi skorojevići, ali i brojni pošteni ljudi koji žive od svog rada poželjeli pa ga potom mazili i pazili i do beskraja održavali. Mnogi, ali ne i Igor kojeg su dečki u birtiji nagovorili da si, kao gospon doktor, kupi „mečku“, na što je, nakon 6. runde, ali još uvijek nevoljko, pristao, ali mu nije padalo na pamet lickati ga jer to je ipak samo auto pa makar bila i „mečka“. Summa summarum, njemu je to jedino značilo da ima novo prijevozno sredstvo i to je to.

Dovezavši se na groblje, Igor je, glumeći grižnju savjesti zbog kašnjenja, ali zapravo tražeći izlaz iz situacije, kao i uvijek, u alkoholu, predložio da odu prvo „na kavu“ u lokalnu birtiju točno preko puta ulaza u groblje. Birtiju uistinu ohrabrujućeg naziva za sve one, koji nakon boravka unutar visoke kovane ograde, ipak budu u mogućnosti otići, svatko sa svojim mislima, bolima i raznim drugim osjećajima…

Naime, birc „Bolje tu neg´tam´!“, u koji je i inače znao navratiti na pićence, kako je znao tepati „lozi i žuji“, svojoj omiljenoj kombinaciji, bio je smješten u prizemnici na cesti uz groblje, kojom se svakodnevno vozio na posao i s posla.

Nakon što je Sara popila capuccino, a Igor dopunio broj promila, Sara je ponovno pokušala krenuti u obračun, no ne našavši adekvatan odgovor, šutke je krenula iz birca za Igorom koji je iz džepova balonera izvadio dva manja lampaša, prešao cestu, okrenuo se i pričekao je kako bi zajedno nastavili središnjom alejom kroz groblje.

Fakat sam se nasviral, pomisli Igor i učvrsti korak kako bi odagnao svaku sumnju u to da je „tropa“. Sara ga je držala ispod desne ruke i hodala uz njega, kad u jednom trenutku Igor zastane, skrene udesno, spusti oba lampaša na podnožje prvog groba do aleje i, sagnuvši se i nišaneći mutnu sliku fitilja u lampašima, smrtno ozbiljan, zapali oba, nakon čega ustane oborene glave, sav sretan što je uspio sve obaviti kako treba. Uz njega, također oborene glave, kako je i nalagao „grobljanski kod“, stajala je Sara i nestrpljivo čekala da „obred“ prođe.

Širokom alejom posred groblja obiteljskoj grobnici Bariguza približavao se Joso, Miletov brat sa ženom Ankom i djecom Stipom, Miletom i malom Maricom, svo petero u paradnoj odjeći, o čijoj učestalosti nošenja su najviše govorila oko njih lebdeća kamforska isparavanja.

Sara u jednom trenutku, ne mogavši se više kriviti, podigne glavu i pročita na nadgrobnoj ploči imena i prezimena pokopanih i protrne. Stajali su, naime, ispred grobnice obitelji Bariguza u kojoj su pokopani Mara (1935-1999), Stipe (1930-2005) i Mile (1960-1993).

Shvativši da su pred tuđim grobom, Sara ljutito iščupa ruku ispod Igorovog lakta, okrenu se na peti i netom pred dolazak obitelji Bariguza, uz riječi kako je ovo svakako kap koja je prelila čašu, što kod njega nije slučaj jer se kapi kod njega uopće ne broje, Sara ubrzano krene prema izlazu iz groblja, dodavši kako je pijana svinja koja niti na groblje ne može doći trijezna pa čak ni na grob svojih roditelja koji, da stvar bude gora, ne zna ni pronaći.

Uvrijeđena, ali pomalo i koristeći ovu priliku da utvrdi u kojoj je fazi njihova veza, Sara je marširala posred aleje omeđene čempresima. Za njom, popravljajući kragnu svog tamnoplavog podstavljenog balonera i pokušavajući zapaliti cigaretu u brzom hodu, kimnuvši flegmatično u prolazu zbunjenom Josi Bariguzi, izmjenjujući s njim u prolazu kamforsko-alkoholne „mirise“, hitao je Igor.

Joso se okrenu supruzi i objasni joj kako se jamačno radi o nekom od Miletovih suboraca te da nije čudno što dečki i popiju, jer, što su sve prošli, dobro da su živi, na što Anka tiho zajeca.

Sustigavši Saru na samom izlazu iz groblja Igor joj predloži da odu prijeko u „Bolje tu neg` tam`!“ i da uz „kavu“ sve riješe te da joj sve objasni. I da mu je žao jer dugo nije bio starcima na grobu pa se malo zbunio i promašio koji red... Ali, ništa strašno, događa se, doda Igor u svom stilu.

Ne hoteći ispasti „laka ženska“, Sara je, okrećući glavu od njega, glumila uvrijeđenost još neko vrijeme, no, realno sagledavajući situaciju u kojoj bi se busom morala vraćati do grada u već prohladno jesenje predvečerje, ipak je usporila svoj ljutnjom isforsirani tempo, dajući mu tom gestom šansu da je nagovori na kavu pomirenja.

Nasuprot ulaza u groblje, naizmjenično zeleno-crveno treperile su riječi „Bolje tu neg´tam´!“.

„Uđite, uđite, a vi koji ne uđete kanite se svake nade!“, kao da je pozivala pulsirajuća reklama.


 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.