Petak
10.06.2011.

Maja Dujmović




A+ A-

Uobičajeno je da mnogo ljudi na jednom mjestu proizvodi veliku buku, pa valjda zbog toga još upečatljivije u pamćenju ostaju situacije kada mnogo ljudi proizvede veliku tišinu. Možda zbog toga što je tišina i puno teža od buke. Dok potonja ispunja samo slušni kanal, tišina nekako ispuni put kroz nosnice do duše, pa se tamo širi poput ulja u vodi. Sjećam se stoga svih trenutaka kada sam čula takvu  tišinu. U prepunom japanskom metrou. Nakon utakmice Hrvatska - Turska prije dvije godine. Pa onda onaj put u kinu Europa nakon što je….

- Ena, Ena?

Protresla sam glavom lagano, ali dovoljno jako da se iz svojih misli vratim u danas i raspršim odraz u prozoru.

- Ena, Ena, Ena, što Ena?
- Stigli smo, ti bahato klupko mesa.
- Mogao si sporije voziti kada si vidio da razmišljam.
- Sigurno nešto jako bitno. Ajde ispadaj.

Sigurno ni jednu tihu situaciju ne mogu povezati s Mariom. S njime rijetko mira i tišine. Odvezala sam pojas. Mario je moj dečko već tri mjeseca. Ili tek tri mjeseca, ovisi kojom nogom ujutro prvo zasviramo po škripavom parketu. Zadnjih mjesec dana sve više vremena provodimo u njegovom momačkom stanu, i čak više ne prigovara na neke sitne promjene koje ja kao žensko nisam mogla ne unijeti u kućanstvo. Mislim da će me pitati da se preselim k njemu.

Shvatila sam da ne znam gdje sam.  Auto je sada bio obavijen tamom, a ja utonula u svoja razmišljanja nisam uopće pratila kuda idemo. Vidjela sam Mariov nestrpljivi polusmiješak i posegnula sam za kvakom na vratima. Mislim da me voli, Mario. Ne samo zato jer spušta toaletnu dasku kada sam ja u stanu već i zato jer mi je prije tri dana rekao da želi da me njegovi roditelji  upoznaju. Danas, večeras i očito ovdje. Izašla sam iz auta i shvatila da se nalazim na improviziranom parkingu. Mario mi se približio, zavukao ruku pod moju kosu i uz leđa je privukao vratu.

Počeli smo šetati. – Gdje smo?

Mario se umjesto odgovora samo zagonetno nasmiješio.
Osjećala sam njegovu ruku i dalje na poleđini svoga vrata. Stisak palca ispod desnog, i srednjeg prsta ispod lijevog uha.

- Pa dobro čovječe koliko puta ti moram reći da me ne vodaš okolo kao psa? Makni te prste sa moga vrata i uhvati me za ruku onako kako se normalni parovi drže. – gunđala sam ponovno ne gledajući kuda idem. Mario nije skidao ni koščatu ogrlicu ni zagonetni osmijeh.

E što je tebi danas da mi je znati uzdahnula sam podižući glavu. I odjednom shvatila da nismo više u tami. Ispred sebe sam jasno vidjela polukružni zidić i stepenice koje su vodile do…Prepoznala sam gdje smo i lagano me je prošla jeza.  Dolazila sam ranije ovdje. Zagrebački Krematorij bilo je mjesto koje sam u prošlosti morala par puta posjetiti.
Pribrala sam se i jezu je zamijenila ljutnja i osjećaj zbunjenosti, ali svako moje pitanje ugušila je situacija slična onima o kojima sam par minuta ranije razmišljala. Sa vrha stepenica pružao se pogled na more ljudi koji su bez riječi hodali uz tisuće osvijetljenih grobova. Naravno, danas su Svi Sveti. Još jedan stavka u mom vinilu tišine.  Znala sam uvijek da ga igla bola najviše pokreće.

Sjetivši se zbog čega smo došli tu, morala sam prekinuti šutnju.

- Mario što sve ovo znači?
- Skini taj polusmiješak s lica i reci mi zašto si me doveo ovdje, a trebali smo ići na upoznavanje sa tvojim roditeljima? Meni je sve ovo jezivo i nerazumljivo.
- Ajde, silazi dolje klupko jedno i ne ispituj me više, rekao je samouvjereno i pokroviteljski pojačao stisak iza ušiju. Spustili smo se niz stepenice i približili Vječnoj vatri...Zastali smo na trenutak a zatim nastavili hodati meandrima okruženim treperavim svijećama, zalazeći sve dublje u groblje.

Vratila sam se razmišljanju. Koliko ja mogu vjerovati Mariu? Poznajem ga TEK tri mjeseca. Zove me klupkom mesa. Pritom nije vegetarijanac. Dovede me na groblje umjesto na upoznavanje s roditeljima. Ili, još gore, dovodi me na upoznavanje s roditeljima na groblje? Što je s njegovim  roditeljima, pričao mi je neke anegdote o njima, ali ništa iz skorijeg vremena.

Iz razmišljanja me je ovaj put trgnula poveća nadgrobna ploča ispred koje se Mario zaustavio. Stršila je iz tame, postavljena na malo osamljenijem mjestu. Primijetila sam da je more ljudi oko nas presušilo. I svijeće su se prorijedile. Gledala sam u površinu ploče prekrivenu suhim lišćem. Mario se sagnuo, rukama razmaknuo lišće i otkrio u tami nečitljiva uklesana slova.

Podigao se, vratio ruku na prijašnju poziciju i sa polusmiješkom prozborio: „Mama, tata, upoznajte Enu.“   

Puls mi se ubrzao. Mario je drugom rukom iz džepa izvadio lučicu, zapalio je i postavio na ploču. Slova na ploči pomalo se se izdvojila iz tame.

- Gledala sam minutu u tišini kakvu još nikad nisam čula. Ali Mario, to nije tvoje prezime.
- E, to je već druga priča rekao je moj dečko razvlačeći polusmiješak u osmijeh. Od palca do srednjaka.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.