Nedjelja
05.04.2009.

Jelena Svilar




A+ A-

Odjavna špica filma monotono je tekla, dok smo Lina i ja stajali pred televizorom u niskom startu, kao da ćemo svakoga časa utrčati u unutrašnjost kutije. Lina je pritom još i držala kažiprst uspravno, nestrpljivo čekajući priliku da njime uperi u metu, željna pobjede u ovoj igri percepcije. Igrali smo 'pronađi Srbina', igru koju smo osmislili Pale i ja u periodu opasne dokolice, kada smo obojica utapali tugu prekinutih veza, osim u nezaobilaznom alkoholu, i u moru filmova, uglavnom američke produkcije. Da budem sasvim iskren, Pale ju je započeo, kao pravi kompulzivac koji ne može bez brojenja svega oko sebe što se prebrojiti da, a ja sam joj dao ime, čime sam si uzeo za pravo nazivati se tvorcem. Igra se sastojala od toga da se u odjavnoj špici filma pronađe barem jedan Srbin, nakon čega se njegovo ime glasno i slavodobitno izgovori te pokaže suigračima, naravno pod pretpostavkom da ne igra samo jedna osoba, što je također moguće ali ju čini dosadnom. Ono što ju pak čini zabavnom jest činjenica da nikada ne omane: svaki, ali baš svaki put kada bih ju igrao, uvijek bi se našao barem jedan koji bi potkrijepio moju tezu o tome kako američka kinematografija ne bi bila to što jest da nije bilo Miloševića i sankcija.
 
Lina je skočila kao probodena i snažno zabila prst u ekran. Mora da ju je zaboljelo, ali njeno lice je odavalo samo zadovoljstvo zbog pobjede, već treće te večeri. Otkad smo oboje nezaposleni, dani nam uglavnom prolaze u filmskim maratonima. Utješno je vlastite probleme protisnuti kroz sito filmskog vremena.

- Evo ga, evo ga! Našla sam ga! Milan Kovačević, asistent specijalnih efekata – započne komični ples od kojeg joj guza uvijek izgleda kao pačja. – Tko je kraljica, tko?
- To? – čak sam i sebi zazvučao ljubomorno. Nisam želio da pobijedi.  – Ne budi smiješna, to uopće nije srpsko prezime. Dapače, pola Hrvatske se tako preziva. Pogledaj u imenik, ima više Kovačevića nego Horvata.
 
Ustao sam s kauča, protegnuo se i glasno zijevajući krenuo prema kuhinji, jasno joj dajući do znanja da ne priznajem bod. Ne tiču me se njezini problem i ja za njih nisam kriv. I nipošto joj zbog njih ne moram popuštati u društvenim igrama. Lina se nije dala. Podbočila se rukama o bokove i tužno me gledala, vrteći glavom.

- Ne, ti jednostavno ne znaš gubiti. Fakat imaš problem. – Slegnula je ramenima ravnodušno. To me povrijedilo.
- Ja imam problem? – nasmijao sam se neprirodno, gadeći se samom sebi zbog onoga što sam planirao reći. – Dušo, agorafobičarka koja triput tjedno posjećuje psihijatra ne bi trebala upirati prstom u druge. Barem dok ne sredi vlastitu glavu.
- Jadan si, znaš? Ja nisam nikakva luđakinja… samo se neleagodno osjećam na trgovima. – Spustila je glavu, ali ne dovoljno brzo. Primijetio sam da joj je brada zadrhtala. I nisam osjetio samilost.
- Da, i na ulici, i u parku… općenito, svuda gdje su ljudi. Ljudi su tvoj problem, Lina, ne otvoreni prostor.
- A tvoj kao nisu? Izgubio si tri posla u godinu dana… svi urednici u gradu već znaju da si konfliktan.

To je bila istina, nije nimalo pretjerala. Bio sam poznat u novinarskim kuloarima, ne kao dobar novinar, već kao bukadžija i istjerivač pravde, potpuno neprilagođen i nesposoban ponašati se u skladu s tržišnim pravilima, otvoreno ih prezirući i rugajući se krutim sljedbenicima. Unatoč tome što je izgovorila čistu istinu, odlučio sam ju kazniti. Odšetao sam u kupaonicu, napravio si kupku i spokojno se uvalio u vruću vodu. Valjda sam se potajno nadao da će sva ta mirisna sol i bujna pjena sprati osjećaj da sam i opet ispao gad prema njoj. Otkako joj je dijagnosticirana agorafobija s blagom depresijom, nisam ju nimalo štedio. Unatoč liječnikovim uputama za osnaživanje njenog krhkog samopoštovanja, ja sam upirao u namjeri da ju ponizim kad god mi se ukaže dobra prilika, naizgled bez ikakvog povoda. A povoda sam itekako imao: bilo mi je dosadno, a ona je bila tako laka meta sa svim svojim fobijama, nesigurnostima i paranojom. Ponekad sam osjećao čisti užitak gledajući kako joj naizgled usputna, a zapravo brižno plasirana opaska ulazi u procesor i pleše među algoritmima, da bi se na kraju manifestirala kao sjena paničnog straha u pogledu kojim bi potom potražila pomoć od svog mučitelja, i tako zatvorila krug. Mučio sam ju zato što sam mogao, to je u ljudskoj prirodi. 
Ušla je u kupaonicu i sjela na rub kade. Ja sam žmirio svejednako se dureći, iako sam već bio zaboravio razlog. Prislonila mi je joint na usne i uvukao sam duboko dim. U kombinaciji s vrućom vodom, THC je djelovao magično: bio sam joj spreman oprostiti.

- Hajde da se ne svađamo – zamolila me nježno. – Ne volim kad se svađamo, ubija me to. Ti si mi sve što imam.
- Ne budi patetična, znaš da to prezirem. Osim toga, to nije istina. Imaš roditelje, sestru i čak dva djeda. Šiješ me za djedove.
- Oprosti. – protisnula je. – Ne moraš mi priznati bod. Mogli bismo pogledati još jedan film, još je rano.

Pogledao sam ju u oči i vidio sam da to doista želi. Odmahnuo sam glavom okrutno.

- Ne da mi se.  Mislio sam čitati.
- A ja? Bit će mi dosadno.
- A ti gledaj film sama. Ili čitaj nešto. Dokolica je ubila i Katula, ne vidim zašto bi tebe zaobišla. Piši nešto, nisi napisala ništa već mjesecima.

Na vratima se začuje kucanje. Lina se trgne i uplašeno me pogleda. Pokretom glave dam joj znak da ode otvoriti, pa ustanem iz kade. U dnevnoj sobi stoji Lina i zabrinuto grize nokat na srednjaku. Pred njom na stolu leži paket.

- Šta je to? Tko je bio?
- Nemam pojma. – slegne ramenima. – Bio je na otiraču kad sam otvorila.
- I ti si ga samo tako unijela unutra? – Lina kimne glavom zbunjeno. – A nije ti palo na pamet da je u pitanju nešto opasno?
- Misliš… nešto kao bomba?
- Recimo.
- Zašto bi nama netko donio bombu? – racionalizirala je, a jedino na što sam u tom trenutku mogao misliti bila je ljutnja. Otkud sad odjednom to pomanjkanje straha?
- Možda je susjedima dopizdio vječni miris trave iz našeg stana. Ili je, recimo, ona luđakinja iz trafike odlučila skratiti tvoj život jer je ludo zaljubljena u mene – zlurado sam joj podastirao vlastite fantazije. Reakcije nije bilo. Buljila je u tu kutiju hipnotizirano.
- Hoćemo ju otvoriti? –
Pogledala me je i rastrgala poklopac prije nego što sam uopće stigao odgovoriti. Nije mi se nimalo sviđala ova transformacija. Ako ovako nastavi, mogao bih izgubiti kontrolu nad njom, a to ne bi bilo dobro. Jedino sam nad njom uopće i imao kontrolu. Promatrao sam ju znatiželjno pokušavajući otkriti otkud odjednom taj avanturistički duh u paranoičnom umu, ali vidio sam samo njezinu zaprepaštenu facu. Pogledao sam u kutiju. U kutiji se kočoperilo veliko ljudsko govno.
Lina, govno i ja gledali smo se zapanjeno nekoliko minuta.

- Koji je ovo kurac? - pogledala me je ljutito, kao da ja imam ikakve veze s tim.
- Otkud znam – bio sam zbunjen - …i nemoj psovati. Ne stoji ti.
- Ma nemoj? – pogledala me bahato. – A Katulu stoji, ha?
- Pa, iskreno…
- Slušaj – prekine me – ako si napravio neko sranje, reci mi odmah, da završimo s tim.
- Ne znam o čemu govoriš. Sranje je definitivno napravljeno, ali ne s moje strane.

Pokušao sam biti duhovit. Humor sam i inače  uvijek smatrao dobrom terapijom protiv nelagode. Jedini je problem što je tako subjektivan i često ne padne na plodno tlo. Lina me je prostrijelila i pokupila se iz sobe. Bio sam siguran da joj se po glavi motaju crni scenariji o mom preljubu i to me nakratko oraspoložilo. Uzeo sam kutiju i smrdljivi sadržaj istresao u zahod. Triput sam pustio vodu prije nego je otišlo i nisam mogao a da se ne zapitam je li govno u ikakvoj korelaciji s igrom koju smo Pale i ja osmislili.
Stajao sam na balkonu i pušio, promatrajući osvjetljene prozore oko sebe i siluete koje su se iza njih muvale. Mogao je biti bilo tko od susjeda, mnogi su vidjeli kako sam se poigravao s Lininim umom. Možda je to suptilna poruka meni da sam govno, iako zapravo u njoj nema ničeg suptilnoga. A možda nema nikakve veze s mojim karakterom, već s karakterom osobe koja mi je na kućnom pragu ostavila sadržaj vlastitih crijeva. Ili je čovjeku naprosto bilo dosadno. Čitao sam da je i Hitchcock dosadu ubijao tako što bi svojim glumicama podmetao laksative u hranu. Namrštio sam se pri pomisli kako stari Alfred iz prikrajka prisluškuje Grace Kelly koja zvonko prdi iz svoje prikolice na setu Nazovi M radi ubojstva.

Uvukao sam se u krevet pored Line i osluškivao njezino ravnomjerno disanje. Možda bih mogao malo poraditi na svom odnosu s njom. Mogao bih ju, recimo, sutra uzeti za ruku i odvesti u šetnju, uz mene se uvijek osjeća sigurno. Usput bih mogao kupiti i Oglasnik. Dosadila mi je dosada.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.