Nedjelja
05.04.2009.

Ivor Bakša




A+ A-

Hrđava skulptura Isusa na križu, modelirana ostatcima zalutalih gelera iz rata, prekrivala je stražnji zid crkve, polako se topeći u rijeku zgrušane hrđave krv. Ljetna noć je palila lulu i pušila mračni kamen krša, upuhujući mir i ispuhujući strast. Dvojica starih znanaca sjedili su sakriveni u podnožju Isusa od gelera. Lopov, sakriven mrakom i Džoker, šareniji od ludila. Obojica uljezi u ovom kraljevstvu.
- Koja si ti pojava! – naceri se Džoker.
- Šta s tim oćeš reć? – odvrati Lopov.
- Izveo me do grada i doveo da pijemo Whiskey ispod križa. Ja mislim da ne postoji puno ekipe koja ovdje pije ispod križa. Ako shvaćaš što hoću reći...
- To je samo da se pripremimo. A ja najviše volim pit isprid ovog križa i pozdravljati gori ljude. Bravče! – odmahne Lopov rukom prema odmakloj ulici iznad crkve. Na cesti su četiri žene u prolazu, zastale i pogledale prema križu ne bi li prepoznale utvare što ih zovu. - Dobraveče... – odgovori tiho jedna žena.
- Malo do grada u đir, a!? – nastavi Lopov.
Žene više nisu odgovarale već su ubrzale korak prema gradu gledajući isključivo pred sebe.
- Tko su ti te? – prošapće Džoker.
- Vrag će ih znat...
- Ti si jedini sotonist u gradu?
- Nažalost...
Više nisu mogli prigušiti cerek.
- Nemoš više nisakim pričat – objasni Lopov.
- Tako ti je to moj prijatelju... Drugačiji si malo, jebi ga. – uozbilji se Džoker - Nije tebi lako s ovim likovima. Jesi vidio one gore?
- Koje gori?
- A koje! One žene...
- Jesu moćne, a? Idu u đir. Briga njih što su Raj i Pako samo stanja duha.
- Premoćne...
- S kojom ekipom ja imam posla jeben t' Boga i Isusa na križu i svetu nedilju.
- I gospu Visovačku – preuzme Džoker suzdržano šalu.
- Danas je subota prijatelju. Crni Šabat. Moj blagdandan. Black Sabbath. Sabbath bloody Sabbath, nothing more to do! – otpjeva Lopov.
- Living just for dying, dying just for you... – produži Džoker.
- Yeah, baybe... – nastavi Lopov odpjevušivši rif.
- Što si zgodan večeras. Kakva je to majica? Ðavole zgodni... – pogleda Džoker prijatelja imitirajući zavodljivi smiješak.
- Ajde u pizdu materinu. Ko pederi! Šta me stalno hvališ? – Lopov sagne bradu sve do prsa kao da će tako bolje promotriti svoj odjevni asortiman. Pitanje je došlo samo.
- A dobra je majica, a? 
- Je...
- Moraš priznat!
- Je, dobra je...
- A jel je? Vidi... Mustang. A? – izvuče Lopov markicu s pozadine majice saginjući se prema dolje da prijatelj bolje vidi.
- Je dobra je. Jaka majica. Pičke se tu vlaže na ovaj tvoj look, a?
- Ma kakve pičke? Sve četrnaest godina...
- Dječiji vrtić, a?
- Svejedno bi one puš'le...
- Kad si zgodan.
- Ajd u pizdu mater'nu.

Lopov prinese bocu ustima i obujmi otvor, lagano nagnuvši glavu. Naglo nagne bocu i uzme ogroman gutljaj tekućine u usta. Polako vraćajući glavu i bocu u prvobitni položaj, pozorno je čekao da dio sadržaja lagano klizne natrag u bocu i onda, u nekom aproksimativnom trenutku, zatvori usta i proguta sadržaj.

- Zašto tako piješ? –
- A kako ja to pijen? –
- Tako da vraćaš dio u bocu - pokaže Džoker rukom imitirajući prijatelja. - Kužiš?
- A to... Eto tako volin pit.
- Nije to to, nemoj zajebavati. Mora postojati neki razlog, neka svrha toga. Sigurno imaš neku opsesivno kompulzivnu šemu u tome.
- Nav'ka, čista nav'ka.
- Ma daj nemoj brijat. Nema tu navike... Postoji razlog. Samo ga treba otkriti. Što, voliš gledati dok vraćaš tu tekućinu nazad u bocu? Da li gledaš da nema sline unutra? Gade perverzni. To je neki test, puna usta sa što manje sline, jelda? Mora nešto biti.
- Ma nije kad ti kažen! Čista nav'ka, matere mi.
- Mate zakopao, žabu otkopao?
- Je je... Mate zakopa, žabu odkopa. Ne mogu virovat da mi ne viruješ...
- Gdje su ti ruke? Ne držiš fige, a?
- Nema figa nedilje ti.
- Ajde ajde, vjerujem ti – zagledali su se u daleku točku tišine. – Gade! – iz koje je nevidljiva ruka povukla crtu smijeha u kojoj je Džoker uživao u Lopovovom čuvanju, njemu očite, tajne, a Lopov je veličao znatiželju prijatelja prema, njemu očito, nepostojećem obrascu.
- Što ćemo raditi? – Džokerovo pitanje nametnulo se samo.
- Ti bi uvik nešto radia? – odgovori Lopov u svojoj maniri. - Šta'š radit? Vidiš da pijemo sada? Šta će ti više odnia te đava! Popijemo ovo ovdi, odemo u đir. Subota je. Pusti me da proživim blagdan kako Bog zapovida.
- Ili onaj drugi...
- E... – produži Lopov. – Zato pusti na miru da zajedničkim snagama proslavimo. Šta se nemo'š smiri malo? Šta ćemo radit, šta ćemo radit? Jebem ti rađu... – zapalio je cigaretu.
- Opušten sam... – zamisli se Džoker i obujmi noge rukama.
- Šta si se zblenio? – trkne ga Lopov po ramenu.
- Razmišljam.
- Šta?
- Ma ništa...
- Ajd reci!
- Mora postojati neki izlaz iz svega ovoga. Sve je toliko konfuzno, nikako da se opustim... – raširio je Džoker ruke i razvukao usne u prepoznatljiv osmijeh. – Učenje... Studiji... Tvornica... Finalni produkt; stroj... -  Ostatak je prozborio tiho i brzo, jedva otvarajući usta, ispuštajući piskutav cerek – Stave te u kotač za usitnjavanje pšenice. Da te prilagode. Običan i obrađen. Brašnast. Baš kao one babe u điru. Možeš se skrivati u utoru između kamenja neko vrijeme no ono će te kad tad dostići i samljeti... Počinješ prezirati mračnu stranu Mjeseca – produži Džoker rukama po licu, čvrsto se stišćući vrhovima prstiju kao da želi oderati lice s lubanje i navući ga na vrat. – Niti se ne okreneš a više ti se ne jebe, niti pije pod križevima, a o drkanju da ne pričam... Sranje, sranje, totalno sranje.
– To je vještina. Ništa drugo moj prijatelju – odgovori mu Lopov. - Otplesat' s vragom i izać' neprominjen. Sakriti se ili postati… Nemaš druge.
- Znam, znam, znam... Nego, slušaj... Dodaš mi čik? – upita Lopova, koji mu je već gurao kutiju u ruke.
- Puši boga t'!
- Složili mi skoro litru Whiskeya, a?
- To je smo da se zagrijemo. Da budemo spremni.
- I? Jesmo li spremni?
- Ajd ne ser'. Nemoj mi zajebat!
- Neću, neću. Spreman sam! Ipak je večeras tvoja večer. A vidim da si obukao i plesne cipelice, a? Jesi spreman? – Džoker se ustane pokazujući rukama na prijateljeve vojničke čizme i nakloni se u baroknoj maniri kao da ga poziva na ples. – Reci mi prijatelju, da li si ikada zaplesao s vragom na blijedoj mjesečini? 

Lopov ga pogleda, namjerno mu otkrivajući vječno sakrivene oči. Džoker iz poštovanja zatvori razvučeni osmjeh. Prosjedili su neko vrijeme.

Planine oko grada su gorjele. Ljetni požar darovao je gradu oblake s kojih su padali jezičci crvene vatre. Crni, bijeli i sivi vitezovi jurišali su prema gradu. Na visokim kulama u središtu grada princeze su vrištale upomoć. Sve oko njih imalo je definiranu ulogu... Kuće su se sakrile u mračan prazan svemir svojih unutrašnjosti, a kameni zidovi su vibrirali tik pred ključanje. Negdje u pozadini iz zemlje se otvarao vorteks boja koji je sin zore pohlepno proždirao bez zahvale.
– Ajde, diži se! Ostatak ćemo popiti po putu – ustane Džoker i pruži prijatelju ruku.
- E po putu, po putu... – Lopov čvrsto primi ruku i ustane duboko uzdahnuvši kroz nos. Popravio je majicu primivši ju za rubove potegavši ju dolje prema hlačama i dopustio tami da ga ponovno sakrije. - Ajmo ća! – Džoker se priključio cerekom. 
Džoker je zapalio cigaretu šibicom, čiji je plamen prikazao  sve metamorfoze njegova lica. Lopov je već hodao ispred njega kretnjama praveći spirale s lijeva na desno. Pretjeranim pokretima je prikrivao pravu nakanu. Krenuli su stepenicama prema svjetlosti gradskih lampi koja im je zabijala kristale sumnje u potiljak. Grad se, naime, činio više nego spreman.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.