Petak
20.11.2015.

Igra




Extra_large_pegla
Foto: Jamelah / Flickr
A+ A-
Još je teško disao kad je požurila u kupaonicu želeći ga što prije isprati sa sebe. Njegov miris na koji se nikada nije sasvim navikla, postao je težak i užegao. Prijetio bi da će joj se skoriti na koži ako ga sapunanjem i trljanjem ne sastruže što prije sa sebe. Taj miris i način na koji je žvakao hranu, to ju je smetalo od samog početka. Tupo bi zurio u tanjur, otkidao velike zalogaje i gotovo bez žvakanja ih gutao. Pristojno, uz dužne manire, bez mljackanja, no nekako neljudski. Umorni vol proždire doručke i večere kao aligator, pomislila bi. No, mogla je i gore proći. Nije bio loš. Nije se moglo reći da je loš. 
 
Dugo je nanosila kremu za lice zatvorenih očiju. U spavaćoj sobi, krevet je nezadovoljno zamrmorio pod Markovom težinom. Ogrnula se kućnim ogrtačem i pošla u kuhinju. Pristavila je vodu za kavu i čekajući da zavrije uzela tri jaja iz frižidera, razbila im ljusku o rub keramičke zdjelice i počela ih mutiti. Promatrala je kako se lijeno razvlače i mijenjaju boju, i kako viljuška iz servisa njene majke postaje sluzava.
 
Subotnja prijepodneva su uvijek sporo prolazila. Čekajući da Marko završi s doručkom i ode na nogomet s dečkima motala se oko štednjaka birajući šalicu iz koje će popiti kavu. S vratiju je opet prokomentirao kako bi trebalo kupiti nove zavjese. Nije reagirala. Otvorila je balkonska vrata i sjela za stolić na blijedom proljetnom suncu. Ptice su se nadglasavale s djecom koja su već naganjala loptu u parku. Kad bi ih tako promatrala s balkona, nije mogla ne pomisliti na očevo razočaranje i Markove riječi kako nije prirodno ne željeti djecu. Koliko god se trudila, nije im uspjela objasniti da nije stvar u tome da ne voli djecu. Samo ih nije željela. Svoju. Možda nikada. Sigurno ne sad. Marko se nije slagao. Pilule je držala u kutiji s ulošcima i tamponima gdje on sigurno neće zaviriti. 
 
Nije se mogla točno sjetiti kad se i zašto se Marko doselio k njoj. Sve se prilično brzo odvijalo. Dobro se uklapao u priču koju je njena obitelj voljela o sebi pričati. Stan u kojem su živjeli nekoć je pripadao njenoj pokojnoj baki. Nije bio nov, ali bio je prostran. I njen. Moderni stanovi u manjoj zgradi preko puta, niknuli su u tri sunčana tjedna iznimno kišnog ljeta. Smješteni preblizu i ostavljajući premalo prostora za ikakvu naznaku privatnosti, bili su u skladu sa sve izraženijom potrebom ljudi da se oslobode, otvore, pokažu tko su. Velik dio zapadnog zida činili su masivni prozori, dugačak niz stakala koja su za vedrih predvečerja lomila crvenkastu svjetlost. 
 
Preko puta, mrvicu udesno, balkon je još uvijek zjapio prazan. Strpljivo je čekala pijuckajući kavu. Ušla je u stan samo nakratko kako bi iz ormara spavaće sobe uzela sivkastu košulju muškog kroja i pulover karo uzorka. Iz kuhinje je donijela jabuku i bananu i stavila ih na stolić. Odjeću je prebacila preko balkonske ograde. Prvo je uočila ruke, napokon se pojavio protežući se u hodu. Sjeo je za svoj stolić pokretima koje je poznavala. Kavu mu je donijela mlada žena koju nikad prije nije vidjela. Nasmiješio se zahvalno i otvorio novine. Žena se opet pojavila samo kako bi ga pozdravila, zastajkujući na pragu prostranog balkona kao da ne zna da li da mu priđe ili ne. Napokon je samo odmahnula rukom na njegov smiješak i nestala. Okrenuo je novi list ne dižući pogled s novina. Samo polako, pomislila je.  
 
Kad ga je prvi put vidjela bio je potpuno odjeven, jedva razdrljene košulje na prsima. Pritiskao je nagu ženu duge tamne kose na staklo balkonskih vratiju. Lice joj je bilo izobličeno, desni obraz se utiskivao u staklo, dlanove je rastvorila i pomicala duž prozirnih vratiju. Nije imala kuda. Noge su joj klecale u koljenima kao u tek okoćenog ždrijebeta. On je, pak, stojeći iza nje i omotavši njenu kosu oko svoje šake bio sasvim siguran u to što radi. Tek je poveća žila na njegovu čelu upućivala na napor koji ulaže da održi situaciju pod kontrolom. Promatrajući taj prizor iz mraka spavaće sobe dok je Marko tiho hrkao, osjetila je toplinu u utrobi, svilenkastu vlažnost duž lijevog bedra i nešto nalik krivnji. Ispirala ju je tušem i sapunom od lavande, dugo. Sljedećeg je jutra uplašila Marka orgazmom koji ju je, činilo joj se, rastavio na dijelove samo da bi je sastavio u boljoj, unaprijeđenoj verziji. 
 
Žene su se smjenjivale brže no što im je mogla zapamtiti pokrete i geste. Svima im je zajednička bila neodlučna grimasa užitka i boli utisnuta u stakla duž zapadnog zida. Neke su ostajale na podu kraj vratiju balkona, svojevoljno ili ne. Neke su nestajale dublje u prostorima stana koje je mogla samo zamisliti. Teksture. Mirise. Toplinu ili hladnoću. Do trenutka kad je prvi put uočio da ih promatra,  još je imala zavjese na prozorima. Vrebala je kao grabežljivac, između slojeva čipke, potiskujući sram. On je, kao da joj želi olakšati, ugoditi čak, upalio sva svjetla u stanu. Skinuo je košulju gledajući u njena zamračena stakla, raskopčao hlače i pokazao rukom na vrata balkona. Uvjeravala je samu sebe da je umislila kako ju gleda. Kako bi je uopće mogao vidjeti u tom mraku. Žena koju je tad viđala kod njega je pokorno stajala raširenih nogu, sa spoznajom koja je njoj još izmicala. Ljubomora ju je oplahnula na prepad i otjerala daleko od prozora.
 
Trebalo mu je duže nego inače da svrne pogled s novina. Uzela je bananu u ruke. Pogledao ju  je bezizražajno i nastavio čitati. Nasmiješio se i jedva primjetno kimnuo kad je zatim u drugu ruku uzela jabuku. Ne trošeći vrijeme, kao isprva, na čekanje daljnjeg znaka odobravanja, ponovila je naizgled nehajne pokrete s odjećom. Namrštio se kad je primila vestu. Kimnuo je gledajući je ravno u oči kad je uzela košulju. Ušla je u stan, odjenula tu istu košulju i traperice, navukla cipele i dohvativši na izlazu torbicu s vješalice za sobom zatvorila vrata zagrizavši čvrsto u jabuku. 
 
Namjerno nije dizala pogled u trgovini, čekajući hoće li osjetiti njegovu prisutnost prije no što ga ugleda, kao što se sve češće događalo. Mileći dugo između polica, uzela je butelju crnog vina, smrznute brancine i mjericu jagoda u košaricu. Nije ju više brinulo hoće li netko u trgovini primjetiti da joj nepoznat čovjek vadi stvari iz košarice i stavlja u nju nove. Nekad joj se činilo da živi za trenutak kad će uočiti njegovu ruku kako vrećicu graška zamjenjuje brokulom ili kesten pire sladoledom od vanilije. Nije skretao pogled kad i ako bi ga pogledala, no pazio je da ju ne dodirne. Nisu se poznavali pa nije bilo potrebe da se pozdrave jer ono što je oblikovalo prostor između njih ionako nije moglo stati u 'dobar dan'. Šutnja se činila najboljim izborom. Našla se na trasi koja je mijenjala smjer proizvoljno i ćudljivo. Osjećala je da bi bio red da se buni, usprotivi, zadrži se s poznate strane ograde. Istodobno je bila svjesna da nikad ništa snažnije nije željela nego uzeti lice tog muškarca u ruke, iako vjerojatno to ne bi volio. Kao što ni Marko nije volio taj pokret. Puno toga Marko nije volio. Način na koji se smijala s ljudima u čijem društvu joj je bilo ugodno, kako bi se raspričala uz vino ili uporno razgrtala zastore s prozora. A kad bi se u krevetu zanijela i ugrizla ga, stavljala njegove ruke oko svog vrata ili tražila da joj svrši po licu, zurio bi u nju opasan njenim zgrčenim bedrima kao da je ne poznaje. Ali nije rekao ništa. Ni tada ni bilo koji drugi dan. Nikad se nije ljutio. Nije se svađao, nije dizao glas. Čak ni kad mu je namjerno pregorjela košulju peglom. Samo je s nekakvim skrušenim razočaranjem uzdahnuo. Gledala je još vrelu peglu i njegovo rumeno čelo izbrazdano s dvije vodoravne bore. Na kraju ju je zavitlala kroz dnevnu sobu napraviviši priličnu buku, ali vrlo malo štete. Otišao je na nogomet ne rekavši ništa. Ona je potom jednim trzajem poskidala zasvjese pokidavši sve kvačice s karniše. Nikad više nije stavila nove. 
 
Isprva je samo slutila, nadala se, da i on nju promatra. S vremenom su se žene prorijedile kad je shvatila njegove suptilne znakove i naredbe. I dalje bi mu jednom tjedno netko pravio društvo, zapravo, njima, jer i ona je sudjelovala. Pasivno, ali poslušno. Napeto. Nije više bilo potrebe da se skriva iza zavjese ili u mraku. Nije se imalo što ni gdje sakriti. Lakomo bi lovila trenutke u kojima bi dao naslutiti što želi od nje. Kako da se odjene za posao ili izlazak, što će večerati. Kad bi prošli dani da ne bi razmijenili znak sporazumijevanja, kretala bi se kao nasumično udarena biljarska kugla, od jednog zida do drugog. Nije znala ništa o njemu i to je bilo ono najuzbudljivije. Nije bio ni mlad ni star. Bio je ono što se posljednjih nekoliko godina u društvu prijateljica nazivalo 'taman'. Slijedeći između redova u trgovini, na jedva nepristojnoj udaljenosti, njegov zaležani potiljak, započela je igru koja, znala je, nije vodila nikamo dalje od balkonskog prozora, ali koja ju je mogla odvesti kamo god poželi. 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.