Petak
07.10.2016.

Gdje tražiti mjesto na kojem možeš započeti zvuk?




Extra_large_svicarac
Foto: John Cooper / Flickr
A+ A-
Jutros sam išao do trgovine na ćošku. Bio je rani ponedjeljak (i dalje je ponedjeljak, doduše ne rani) i nije bilo prometa. Gumeni đonovi mojih tenisica udarali su po raspuknutom asfaltu nogostupa. Podsjetilo me na udarce štikli po mramoru, ali taj zvuk je viši, odjekuje. 
 
Zrak koji je strujao oko moje glave povremeno bi upao u jedno od mojih ušiju pa brzo pobjegao uz tiho šuštanje. 
 
Dva ključa – nekom identična, ali meni savršeno različita – u unutrašnjem džepu moje jakne sudarala su se međusobno, ali i s malim metalnim traktorom koji predstavlja njihov privjesak. Svaki put kad bih lijevom nogom udario o tlo, poremetio bih njihov mir, natjerao ih da zveče. Skup s njima i smeđi švicarac koji mi je tata donio iz Bosanskog Broda i čiji je najznačajniji element plastična čačkalica, budući da je sve ostalo tupo ili spigano. 
 
Pametna vrata trgovine otklizala su u stranu uz tiho siktanje. 
 
Dobro jutro – dobro jutro – još nešto – ništa, hvala – hvala – doviđenja – doviđenja. 
 
Izišao sam van – natrag na ulicu, u zrak ispunjen nervoznim trubama automobila i teškim gmizanjem tramvaja po tračnicama, krnjim govorom nekog čovjeka na mobitelu i ritmičkim tikanjem kutije na semaforu. 
 
Kroz ulicu me pratio žamor dječjih glasova, sve dok ih školsko zvono nije počelo stišavati. Dvorište škole ubrzo su nastanili golubovi – lepet njihovih krila i gukanje. 
 
Gurnuo sam ključ u bravu i ušao u odjeke sebe u hladnoj zgradi. Svaki moj pokret stvarao je valove u zraku, širio se dalje od mog tijela i dalje od kvake koju sam primio, tenisica koje sam skinuo, jakne koju sam objesio i vrećice koju sam spustio na pod.
 
Stajao sam nepomičan nekoliko momenata, osluškivao, tražio tišinu. Ali svijet je živ. Kuca, prede, zuji. Sa svih istoka i zapada, sjevera i jugova, odozgo i odozdo. Frižider, televizor u stanu do, auti pred prozorom, kiša koja se spustila, grmljavina, mačke u dvorištu, ljudi pod kišobranima, vjetar i lišće koje mrsi, moje srce, disanje, krv u žilama, kapci koji trepću. 
 
Tražio sam načine da se maknem od tih zvukova. Da se zbilja maknem. Razmišljao sam o tome da odem u šumu ili na otok ili na brod, ali tamo ima ptica, grana, lisica i zečeva ili mora, vjetra, rakova i brodova ili valova, jedara, posade i motora. 
 
Svi zvukovi, posvuda, stalno u pokretu. Upadaju mi u glavu, razvijaju se, umiru. Nemirni su, trzaju. Ne spavaju dok ja spavam i ne zamiru dok ih molim da zamru. Ako se ne guraju izvana, onda nahrupe iznutra. Ako začepim uši, slušam pluća kako se prazne. Inače slušam grad kako živi. Oči još možeš zatvoriti, nos začepiti, jezik – ako treba – umrtviti. Okusi se utope zajedno s mirisima, slike se prekriju. Ali zvukove ne možeš spriječiti. Nastaju svakim ritmičkim pokretom života. A život je posvuda. Uvijek sa sobom nosiš srce koje tjera krv kroz cjevčice tvog tijela, tuče u bubnjićima, u želucu, u prsima. Kosti pucaju dok rastežeš kralježnicu, dok pružaš ruke i nakrećeš glavu. Titraš kroz prostor u valovima koje ne možeš zaustaviti. Širiš se i svi oko tebe se šire i svatko zadire u tebe svojim srcima i kostima, svojim jezicima, povicima, riječima, izdisajima. Svaki trenutak otkucava taktove u pužnici i mozak shvaća da nije sam. 
 
A ono što traži je samoća…
 
Čitav dan i danima, razmišljao sam o mjestu lišenom zvukova. Zvukova i šumova. Mjestu koje će mi omogućiti da budem sam. Da se samo moji valovi razlažu. Ali nisam domislio takvo mjesto. Vjerujem da postoji samo u umu luđaka koji se guši kako bi ugasio sva svjetla i sve tonove, ili pak u umu onog čiji bubnjići danonoćno udaraju, no on se pravi da ih ne čuje. 
 
Iako…
 
to navodi na pomisao. 
 
Ušuškao sam šaku u džep jakne i izvukao ključeve i švicarca. Pustio sam ih da zveckaju jer uskoro više neće moći. Ključeve sam bacio o staklenu površinu stola, u kružnicu ocrtanu sasušenom kavom. 
 
Prevrtao sam švicarca u rukama pa izvukao nožić. Malen je, vrh mu je zašiljen, ali ne bih njime mogao rezati žile. Povukao sam ga po podlaktici i uvjerio se u to. 
 
Kakav je to svijet? Svaka izgovorena riječ ostaje visjeti, izrečena, ali bez značenja, bez smisla. Usne mlataraju u prazno, naivno se naprežu. Svijet gubi kontrolu i svaki je njegov napor uzaludan. 
 
Jer do tebe ne dopire ništa. 
 
I tek tad zapravo biraš. 
 
Odlučio sam preuzeti uzde, polako, sasvim polako 
 
Oštrica me škakljala dok sam je gurao u zvukovod. Pritisnuo sam je uz bubnjić. Tupa bol i pritisak zabili su mi se u središte lubanje i ostali titrati još par trenutaka nakon što sam maknuo nož.
 
Naglo ili postepeno, brzo ili sporo? Pokušaj i pogreška. Stereo – polako – i 
 
mono – 
 
brzo – 
 
i
 
mute.
 
Bol je pucala, ali bol se utopi. Zvukove treba ubiti.
 
Počeo sam vikati u svijet. 
 
Postao sam zvuk.
POVRATAK NA VRH STRANICE