Utorak
07.04.2009.

Dubravka Lacković




A+ A-

Tuđe smeće bila je svakodnevica Elizabete Radić. Svako veče, kada bi se krcati tramvaji nizali u smjeru Novog Zagreba, ona bi se u polupraznoj četrnajstici vozila u suprotnom smjeru. Svako veče ulazila bi u veliku crnu staklenu zgradu i u prostranom bijelom uredu koji ju je promatrao dok bi ga Zagreb okruživao sa svih strana, oblačila svoj kostim: ljubičastu kutu, gumene rukavice i tamno plave Borosane. Borosane je jednom obukla iz šale, a onda je shvatila koliku joj one daju prednost pred drugima.
- Misle si oni misle, misle da ja ništa ne znam. O smeću možda znam svašt, al o ljudima još više. Sveg se nagledaš kad te drugi ne vide. Znam tko jede mese, a tko živi na Persenima, tko traži novi posao i tko krade uredsku kavu. Sretnem ja neke od njih, tu i tamo, u onih par sati kada moj posao počinje, a njihov završava. Nekad kad im praznim koševe pokušavam zamislit kako izgledaju i kako se zovu, kao recimo ona tajnica što joj je koš pun omota od kiki bonbona? Ta mora bit da je debela!! Il kak se zove ona mala što stalno ostavlja stol prekriven vaticama s ostacima laka za nokte?!?

Beta je uglavnom i bila nevidljiva. Dok su međusobno raspravljali glasno, dodatno oblikujući svaku svoju riječ rukama i dijaboličnim hihoćenjem, pokraj nje bi prolazili hineći da je ne vide, često stisnuti uz jedan od zidova uskog uredskog hodnika s rukama neprirodno ukočenim uz tijelo kako bi bili sigurni da slučajnim dodirom na njih ne bi prešlo ono što su vidjeli kao pošast društvene neprihvatljivosti. Uglavnom je i bila nevidljiva svima pa čak i njoj. Ime koje joj je Beta jednom dala sada više nije imalo svoju svrhu. Svaku veče dok je uspravnog položaja prelazila njegovanim rukama preko tipkovnice pogleda strogo uperenog u monitor, Beta je primjećivala kako sve više prelazi i postaje ukoričena u tom monokromatskom svijetu. Nekad, samo nekad kada nikoga nije bilo, znala je razmijeniti par riječi s Betom, obično u vezi nekih nebitnih stvari poput kada će prati prozore, ali nikad predugo ili preglasno. Dok se Beta uvijek pomalo šerifovski kretala kroz ured i glasno ga pospremala, čudili su je njezini tihi koraci, stisnuta ramena, sitni škrti pokreti, kao da se boji da će svi iznenada shvatiti da zauzima previše mjesta i da tu uopće ne pripada.

- Ćeš ti još dugo? Ja bi usisala, nisam već cijeli tjedan, al to će te jel smetat? – ona se trgne i promrmlja nešto. - Jebe se meni živo što se ona gospođica koja se treba dokazat drugima nafuri kad joj se ja obraćam s 'ti'. Ti! Neš' ti, a iza nje brisat mogu, to je normalno?!? – pitala se Beta jednako često koliko se pitala kakvi su svi oni prije nego im dan oduzme ljudskost.
- Baš me zanima jel' se gospoda danas barem udostojila odložiti prljave šalice u sudoper, mater im bezobraznu – mislila je Beta svako veče dok je oblačila kutu. – 'Bem ti ja takav život, sve nešto fine, a damice u polučučnju ne znaju ni naciljati wc školju?!

Ponekad bi Beta namjerno pokušala privući njezinu pažnju, ali najčešće bi samo prepustila da je grebanje, brisanje, ribanje, izvježbani pokreti u krug dok briše sudoper ili pažljivi od gore prema dolje kad pere prozore ili nervozni dok riba pod i prepoznatljivi mirisi, Cilit, Jar, Pronto odnesu na mjesto gdje se sve osim vraćanja reda činilo nevažnim. Na kraju večeri prazna i umorna skinula bi kostim, rukama popravila splasnuti profil, stavila ruž i postala opet obična, bacila bi pogled u ured kako bi se uvjerila da je ona još uvijek tu u istoj poznatoj pozi. Od pogleda na tu otužnu sliku, Betino lice bi se uglavnom razvedrilo, a nerijetko bi joj se znalo potkrasti previše ekstatično 'Laku noć'.

***

- Da Marina, naravno da radim na tome, ma ništa ne brini bit' će gotovo do sutra.
Isuse Bože nikada, ali baš NIKADA neću izaći odavde, jen, dva i još ono sranje za Jamesa, ne još onaj ugovor, 'bemti, nikad kraja. I sama sam si kriva, već sam trebala naučit, nikad se ne opustit, NIKAD! Onih pol sata ručka i još konekt na fejs, fakat me to koštalo. Glupača!
– Da Marina, sutra ujutro! Jesi li ti možda čula da kažem sutra do kraja dana? – isti tren ugrizem se za usnu i ušutim. Glupačo, ona ti je nadređena!
Negdje duboko ispod dvanaestog kata kaleidoskopski su se nizali prizori automobila, školaraca koji čekaju tramvaj, djece koja su pokušavala sustići nervozni korak svojih roditelja, ljudi u odjelima koji bježe od svojih dnevnih nastambi, svi oni imali su vlastita očekivanja i vlastite grijehe, no nju to nije zanimalo.
- Da gospodine Mikulić, još uvijek sam u uredu, kako vam mogu pomoći? Znam o čemu je riječ, kontaktirali smo poreznu upravu. Naravno ja ću se osobno pobriniti da sve prođe kako treba – spuštanje slušalice glasno odzvoni velikim uredom i ona shvati da je sama. Odjednom ramena padnu sama od sebe, zavali se dublje u uredskoj stolici i zagleda u prazno.

Koji će meni klinac sve ovo? Imam 25 i o čemu razmišljam? O financijskim izvještajima, draftanju ugovora, kako Mikulić nije prijavio porez i da onaj nadrogirani debil ne potpiše nešto. I zašto jednostavno ne odem? Nekad sam mislila da ću radit one bitne stvari, one zbog kojih bi se na kraju dana osjećala bolje, a sada se osjećam jednako zatrovano i prljavo, kao da sam, kao da sam... Nije znala koliko dugo je tako sjedila, pokušavajući pronaći pravu riječ, niti koliko dugo ju je promatrala.

-Nisam ti htjela smetat, al moram oprat onu mrlju na podu – trgne se na samu pomisao da je još netko drugi u prostoriji, al shvati da je to bila samo ona pa se vrati u isti položaj. Nije ju trebala ni gledati, ali znala je točno njezin pokret, kao i ona svaki je bio istovremeno snažan i pažljiv. Poželi joj nešto reći, zausti, okrene se prema njoj i ugleda dok četveronoške nervozno riba mrlju majoneze s poda. Pomisao joj zamijeni pitanje na koje nikako nije mogla pronaći odgovor. Nikako joj to nije bilo jasno, odlučiš li ili jednostavno postaneš tako takav? Čak ne može ni zapamtiti nešto glupo i jednostavno kao to da joj se ne može obraćati s 'ti', a toliko joj je puta rekla?! Ako se navikne kad nikog nema, naviknut će se i kad su drugi tu. I kako joj uopće nije neugodno da je vidi takvu.
- Marina, oprosti što smetam - bacila je još jednom pogled na nju i obećala si da jedino u čemu će se ugledati na nju je u tome da nikada neće biti kao ona.
– Pogledala sam tvoj zadnje izmjene i htjela sam ti samo javiti da će ipak biti gotovo sve još večeras… da znam Marina da si i ti tako nekada morala… Da dobit ćeš to večeras– lagano je spustila slušalicu. Dolje ispod nje voljela je čuti grad koji žudi za njezinom pažnjom, zabacila je kosu, uspravila se, udahnula i nastavila tipkati.

***

- A što da Vam ja kažen gospoja, al tak je u ciloj zemlji, ma razumin ja vas sviju i kredit i sve, al tribalo je o tom i ranije mislit, a Gospe mu, nije se kriza u uru dogodila!– poviče službenik kroz rupu na staklenom šalteru, zbog čega se djevojka u redu ispred Bete trgne.
Okrene se i pogleda Betu. Ni jedna ni druga nisu iznenađene ovim susretom, ali ni jedna ni druga ne reče ništa. Beta produži ravno i stane na šalter, a ona natakne Chanel sunčane naočale, stegne kratki kaputić čvršće u struku, digne glavu i izađe iz dvorane sa šalterima.
Beta pruži radnu knjižicu službeniku kojem se lice pročitavši ime raširi u osmijehu:
- E gospoja Radić za vas iman dobru vijest! A za vas će uvik bit nešto, al bar ćete moći prehranit onu nesritnicu od malo pri – Beta ga pogleda hladno, al ništa ne reče – Ma zapazija san ja vas dvi i ranije, to je jeld kći il nešt?

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.