Petak
16.02.2018.

Crveno-bijeli krugovi




Extra_large_jeans
Foto: Michael Coghlan / Flickr
A+ A-
Dok mu je zadnji zalogaj kebaba klizio niz grlo, pomislio je, u sigurnosti svoje male portirnice, trebo sam uzeti još jedan. Hvala Bogu da imam kolu. Dok je razmišljao o mogućnosti da se zaleti po još jedan do fastfooda na uglu, primijeti bijelog starca kako kaubojski ušetava na glavni ulaz. 
- Gospodine stanite! - vikne, ustane iz stolice i stane kraj otvorenih vrata ostakljene portirnice. - Ne možete ući - nastavi mirnije. - Kratke hlače nisu dopuštene.
 
Džungla spusti pogled na svoje do koljena odrezane traperice, pa opet pogleda portira jer je još uvijek procesuirao dobivene informacije. Učinilo mu se da je malo mastan oko usta.
- Kak to mislite?
- U ovoj ustanovi postoji kodeks odijevanja i kratke hlače nisu dopuštene.
- Al imam ispit gore na prometnom…
- Žao mi je, ne mogu vas pustiti. Pravila su pravila.
 
Suhe travke virile su između kamenih ploča na ulaznom platou Ministarstva prometa, pomorstva i veza. Podnevno sunce nemilosrdno je tuklo, a Džungla je još uvijek stajao ispred staklenih automatskih vrata i vukao desnu nogu u platnenoj tenisici nepoznate marke simo-tamo po pukotini na podu. Kratke hlače nisu dopuštene. Džungla nije poznavao zakone, ni ustav, ali bio je siguran da je negdje, na televiziji, u novinama, a možda i u birtiji, vidio ili čuo da u ustavu stoji da nema diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, i još mnogo toga. Džungla nije zapamtio sve, ali zapamtio je ono bitno. A bitno je bilo to da su svi pred zakonom jednaki. Nije znao da li fizički izgled ulazi u tu definiciju, ali imao je osjećaj da bi morao. Kratke hlače. Pa jebem vam sve. Pa ovo je državna ustanova. Ministarstvo jebote. Ak kod njih ne vrijede zakoni i ustav, di će onda vrijedit? Sad je tek osjetio val ljutnje kako mu pritišće donju čeljust prema gornjoj. Bio je preiskusan da reagira i, recimo, baci kamen na staklena vrata, ili uđe unutra i najebe se majke onom zamašćenom portiru. Nikakav trenutni izljev bijesa neće riješiti stvar. A stvar je bila ta da je Džungla morao na ispit za upravljanje riječnom brodicom u 14 sati. Koji će očigledno propustiti. 
 
Vratio se do staklenih vrata i dobro promotrio sve natpise. Objekt je pod video nadzorom, radno vrijeme za stranke od 10 do 12 i 30 i od 13 i 30 do 15, i evo ta naljepnica, u četiri crveno-bijela kruga crni obrisi jedne koturaljke, psa, sladoleda i kratkih hlača. Svi prekriženi crvenom crtom. Pogladio je svoje bijele brkove i zabacio glavu malo unatrag, pokušavajući doći do neke ideje. Iz razmišljanja ga prene grupa ljudi koji su upravo izlazili iz zgrade. Grupa ljudi u dugim hlačama. Promatrao ih je krajičkom oka dok se nisu izgubili s platoa, a onda odveže bicikl s ograde i polako se, prebacujući težinu s noge na nogu, zaputi u smjeru nasipa. Nije htio voziti bicikl. U glavi je, umjesto pedala, okretao misli. Kome se žaliti, kako, tko je kriv i odgovoran. Ispit je svaki tjedan, imao je vremena i kašnjenje od tjedan dana neće poremetiti njegove planove. No, nije to više bila stvar ispita ni kratkih hlača. Sada je to bila stvar principa. 
 
Džungla se prisjećao scena iz onih američkih serija, iz sudnica, kada odvjetnici lijepo pričaju, svi fini, u odijelima, sudac u crnom mantilu lupa s onim slatkim čekićem, a porota uvijek suosjeća sa žrtvama, i nikad ne razumiješ sve do kraja, ali na kraju serije imaš neki osjećaj pravde i poštenja. Znaš da je sve nekako dobro završilo. Znao je da je sve to idila, bio je na sudu previše puta. Znao je da je sve to idila, a opet je zamišljao sebe kako sjedi u sudnici, i taj mali slatki drveni čekić kako lupka po sučevom stolu, a on se diže sretan i ponosan. U kratkim hlačama naravno. Situacija s kratkim hlačama mu se činila kao jedna velika nepravda. A Džungla nije volio nepravde.
 
Točno tjedan dana kasnije, Džungla je navukao svoje do koljena odrezane traperice, stavio ruksak na leđa i izašao iz kućice kraj nasipa. 
- Roki, čuvaj kuću! - dobacio je uspavalom psetu koje je ličilo na vučjaka.
Roki se isprva trznuo, a onda ga ispratio pogledom, smireno žmirkajući i ne pomičući glavu.
- Kaje Džungla? Na ispit? Pazi da ne bi bilo "više sreće drugi put” - susjeda Jelka dobaci s kuhinjskog prozora kroz smijeh koji se transformirao u pušačke hroptaje. Pomislio ju je pitati treba li nešto iz grada, ali znao je da bi tražila kutiju plavog 100s, pa je prešutio. Zajašio je svog ponija i zaputio se prema Ministarstvu. 
 
- Gospodine stanite! - vikne portir, ustane iz stolice i stane kraj otvorenih vrata ostakljene portirnice. - Ne možete ući - nastavi mirnije - kratke hlače nisu dopuštene.
 
Džungla ne spusti pogled na svoje do koljena odrezane traperice, nego pogleda portira u oči, prikriveno se nasmiješi i izađe. Opet je bio mastan oko usta. I dok se portir vraćao u svoju sjedeću poziciju s blagim osjećajem dežavua, Džungla, sav sretan što je napokon došao trenutak obračuna, skine ruksak, otvori ga i izvadi poveći zamotuljak. Ne znate vi ko je Džungla! Jelkina suknja definitivno nije bila u modi zadnjih dvadeset godina, i nije bila primjerena za ljetnu sezonu, a ličila je ustvari više na komad nekog prastarog debelog zastora nego na suknju. Poznavajući Jelku, pomisli Džungla, možda je i bila zastor. Navuče je u sekundi, nadajući se da ne postoji razlika između prednje i stražnje strane. Staklena automatska vrata se otvore, portir skoči i stane kraj vrata. Htio je reći nešto, dvaput je otvorio usta kao da je htio reći nešto ali nije znao što. Džungla ga je gledao ravno u oči i dok je prolazio kraj njega, šapne: - Preseksi, jel da?
 
Otvore se i druga staklena automatska vrata, i Džungla, možda u suknji, možda u zastoru, pobjednički uplovi u klimatizirane odaje Ministarstva prometa, pomorstva i veza.

***

Kratka priča s Booksine radionice kreativnog pisanja koju vodi Zoran Ferić.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.