Utorak
13.05.2014.

Božićna priča




Extra_large_bozicna
A+ A-

I.

Nema ništa ljepše od božićne večere u kući blizanaka Ljube i Bebe. Mirisi raznovrsnog mesa, pregršt kolača, maštovito i sa srcem dekorirani interijer kojim dominira hrastova skulptura Svete Obitelji u prirodnoj veličini, mnoštvo dobro raspoloženih rođaka za trpezom pa vatrica iz kamina koja tako lijepo potpiruje cjelokupnu atmosferu grijući srca sviju posjetitelja. A tek kada radosno društvo, predvođeno rođakom Veljkom, zapjeva neku tradicionalnu božićnu pjesmu, nitko na to ne može ostati ravnodušan. Puna srca, pune čaše – zaista, divno nešto!

Tin i Tina uvijek rado navraćaju k dobrim sestrama, Tinovim daljnjim rođakinjama. Ne vole oni masovne proslave blagdana koji bi trebali biti intimni i uskoobiteljski, no svejedno dolaze – eto, u ovih petnaest godina braka nisu propustili nijednu večeru – jer vole svoje drage tete. Kako i ne bi! One su Tina, malog i balavog seljačića, prihvatile kada je imao petnaest, othranile ga i školovale. Da nije Ljube i Bebe, ne bi Tin danas bio ovo što jest. A da nije ovo što jest, ni Tina ga možda ne bi voljela ovoliko koliko ga voli (oh, oprosti nam Bože na tim grešnim mislima!).

Tinu i Tina cijelo božićno društvo posebno voli i poštuje, njihov dolazak svima mami novi val osmijeha na lice, neku posebnu radost. "Tinčiliiiii!!! Tinčicaaaa!!!! Tintilinčiliiii!!! Tintilinčicaaaa!!!!!", kliče ćaknuta seka Beba, glasom iskrenijim od iskre iz prskalica na boru, ostavljajući im oboma slinave tragove na obrazima i usnama. Tri minute starija Ljuba razumna je i suzdržana pa im tek stisne ruku i Tina potapša po ramenu. Koji put opomene jadnu seku da nije pristojno biti tako pristrano srdačan pored drugih gostiju. Osjeća se neka prigušena hladnoća u starijoj blizanki, no Tin i Tina i jednu i drugu vole jednakim žarom znajući da obje jednako toliko vole njih.

Mnogi rođaci ne vide Tina godinu dana pa jedva dočekaju da im počne pripovijedati o sebi u protekloj godini – o poslu, o životu! Pa kad Tin oplete o novostima iz banke, o poslovnim avanturama koje je prošao i koje ga čekaju, kako je sve spasio stvari koje su se činile tako bezizlaznima, svi su rođaci tako ponosni na nj! A tek Tina – oči joj se zacakle od suza ponosnica – to moj je, moj je muž! "Oh, Tinčiću, Tinčiću! Pa ti moraš svaki dan Bogu zahvaljivati na ovakvoj ženi!" i "E moja Tina, pa tebi je sjekira u med upala s ovakvom muškarčinom!", izmjenjuju se muški i ženski glasovi hvale, doduše malko zagušeni hranom koja im stoji na putu. No Tin i Tina sve to ionako znaju i sami!

II.

-    Hoćemo još jednu? Hoćemo?! Da ste mi živi i zdravi, rodbino draga, Bog vas čuvo da vas čuvo! Koju ćemo sad? Koju još nismo? – nakon nekoliko čašica, s blagim otklonom od uobičajene uglađenosti, vodio je Veljko božićnu veselicu.
-    Joj, kako naš Veljko lijepo pjeva! Joj, kako je naš Veljko zabavan čovjek! Joj, joj, joj, Veljčiću moj! – kliktala je seka Beba svome nećaku. Nije on kao Tin (nitko nije kao Tin), ali svojih kvaliteta svakako ima.

I zapjevaše svi uglas U sve vrijeme godišta. Od silnoga žara vino iz punih čaša razlijeva im se na sve strane, a komadići svinjetine i povrće iz francuske salate ispadaju im iz usta zasipljući stolnjak i tanjure. Veljko dominira (što stasom što basom što prirođenim osjećajem za održavanje atmosfere), supruga Tamara prati ga plješćući u ritmu, Tin šapuće Tini na uho da bi trebala malo živnuti i sudjelovati u pjesmi, a sestra Ljuba smiruje previše zanesenu seku Bebu dajući joj upute o redu koji treba držati za stolom.

-    Pa jebem vam svima mater! – začu se prodoran glas Ljubina i Bebina brata Tome koji je u popijevci sjedio ukomiran pored bokala vina – jebo vas Božić! Prije ste svi bili komunisti, a sad ste isusi odjedanput! – bubne šakom o stol krvnički pogledavši u Veljkove oči!
-    Pa šta je tebi, Toooomoooooo?! – histerično počne vikati Beba čupajući si kose i lupajući se po glavi. Ljuba je uhvati za ruku, dadne joj znak da se primiri pa nastavi:
-    Tomo, dosta! Miran budi! Kako te nije sramota! Nakon deset godina dođeš na večeru i onda radiš gluposti!
-    Ma nabijem ja sve vas! Da nije takvih ko vi, svi bi danas normalno živjeli, jebala vas i Crkva i popovi i lopovi i država i sve! Narod nema za kruh, a gle tu gamad kolko imaju, majku im jebem! A vama sve to dobro pa ajmo slavit Božić, a?! Ajmo ga slavit, jebo vas Bog i Božić!
-    Daj umukni, pijanduro stara! Idi doma liži Titovu sliku! Šta si došo ako ti smetamo?! – razjari se Veljko, sav crven u licu i ćeli.
-    Šta se ti javljaš?! Ti si jedan od onih zbog kojih nam je ovako kako je, đubre kapitalističko!

Rodbina je, predvođena sestrom Ljubom, nastojala smiriti situaciju salvama uvreda na račun Tome, obične protuhe i obiteljskog izroda. Beba je skvičala, a mila, ljupka i osjećajna Tina bila je posebno šokirana njegovim ispadom pa ju je Tin morao tješiti i uvjeravati da će sve biti u redu, da je striko, eto tako, malo nezgodan kad popije, ali inače je u dubini duše jako dobar čovjek, istinski katolik i ponos obitelji.

-    Šta je mala, šta se pekmeziš?! Je l' ti znaš ko sam ja? Je l' ti znaš u kakvu si se familiju udala? Sve ti je to gamad, da znaš kakvi su, ne bi se ti mene bojala, nego njih!
-    Tomo, koji je tebi vrag?! Sram te bilo! Na Božić se ovako ponašati! Idi doma dok nisam zvala policiju! – korila ga je Ljuba neuspješno pokušavajući obuzdati bijes.
-    Ma koju policiju? Nemoj da ja policiju pozovem! Umrijet ja mogu od gladi, a vas dvije boli kurac za mene! Sve ste sebi uzele! I stan i kuću i vinograd! Ja ništa nemam i još mi govorite da sam pijandura, kučketine jebene!
-    Dosta, Tomo, daj odi doma pa se javi kad se otrijezniš! – nakon dugo pripremanja uskoči Tin zaštitnički grleći uplakanu Tinu.
-    Ti šuti, smrade mali! Šta si im se došo u guzicu uvlačit, ko da ne znaš da su ti već pripisale i stan i kuću i vinograd! Šta je, šta me gledaš ko da ne znaš o čemu govorim?! Šta me gledate svi?! Sve ćete vas dvije ostavit ovom govnu! Govnu koje je guzilo ovu retardiranu kuju pa sad misli da ima pravo na ono što nije njegovo! – pokaže Tomo na Bebu koja prvo vrisne pa stane urlikati toliko da su je drugi morali smirivati stavljajući joj šaku na zamašćena usta.

Ona je ujedno i jedina koja je u trenutku Tomina istupa ispustila neki zvuk. Rodbina je naglo zamučala, a u zraku su se osjećale tjeskoba i nelagoda kakve se osjećaju kada se spomene baš ono što se najmanje smije spomenuti. Tina je gubila dah, a Tin je, zažaren i preznojen, bezuspješno pokušavao ublažiti njezin šok. Seku Bebu neki su rođaci odveli do kupaonice da se umije hladnom vodom i po potrebi ispovraća.

-    Pa jebem vam mater blesavu svima! – nastavio je Tomo – svi ste vi u kurcu! Sve je to u kurcu u tri pičke materine! – potegne čašu rujnog i sruši se pijan na stol.

III.

Tužna je bila ta stjepanska noć u kući blizanaka Ljube i Bebe. Većina se gostiju pokupila odmah po incidentu, da što prije izgmiže iz tog škripca uzrokovanog sramotom koju je pijani Tomo nakon dvadeset i pet godina prvi spomenuo. Spavao je Tomo blaženim snom, ispružen uzduž Bebina kreveta u lokvi alkoholne bljuvotine obojane bojama svih salata koje se nađoše na blagdanskom stolu.

Ljuba je sjedila u kuhinji te u smradu nečistog posuđa žvačkala kolače od badema tupo buljeći u staru sliku Bebe i Tina ukrašenu borovim grančicama i s glinenim anđelom na vrhu. Veljko i Tamara na kauču su smirivali Bebu koja je, gutajući nekakve tablete, ispuštala sve tiše zvukove lagano toneći u nesvjesno. Tin je samo pušio jednu cigaretu za drugom daveći se dimom za koji je imao osjećaj da divovskim šakama stišće gušu njegove mladosti. Ludilo ga je obuzimalo kada si je u glavi vrtio scene iz prošlosti sukobljavajući ih s realnošću u kojoj se sada s njima mora suočavati.

Išao je u treći razred gimnazije kada je Ljuba tri mjeseca bila na odvikavanju od alkohola, a on je dijelio kuću s mentalno zaostalom Bebom. Sjetio se toga nedjeljnog jutra kada se Beba vratila iz crkve ranije nego što je očekivao uhvativši ga kako Ljubinim krojačkim metrom znatiželjno mjeri ukrućeni ud. Kada je vidjela sladostrasnog Tina kako se sprema zaploviti u blažena masturbacijska prostranstva, Beba je naprosto izgubila razum. Tin je brzinski zakopčao hlače i primaknuo se teti kako bi smirio njezino luđačko-erotsko kričanje. Čvrsto ju je stisnuo uza se stavivši joj šaku na usta, ni ne sluteći da će se njezina ruka zauzvrat naći na njegovome mladom međunožju. Uhvatila ga je zaista čvrsto, toliko da je shvatio kako joj mora dopustiti da mu otkopča hlače i da se počne igrati njegovim tintilinićem jer se inače neće umiriti. Dopustio joj je da s njime izvodi mahnite i bolne igrarije, dopustio joj je da ga slini i gricka, premda se bojao da će jadan nastradati od njezinih ludih i neiskusnih ralja. No ipak, na neki čudan način, Tinu je bilo lijepo. Trudio se maštati o djevojkama iz škole za koje je znao da ih nikada neće imati, trudio se i uvjeriti se da nije ni Beba toliko loš izbor (pa što bi neki njegovi vršnjaci dali za takovo iskustvo) i – naposljetku – bio je sretan kada je spermom zamutio stakla Bebinih socijalnih naočala. Nelagoda je svakoga puta bila sve manja, a užitak sve veći; Tin i Beba rado su se podavali jedno drugom, sve dok jednoga popodneva tijekom njihova snošaja u kuću nije banuo ujak Tomo pa ih oboje izmlatio kao živine.
 
Ni sam danas ne zna što je to bilo među njima; nekakva obostrana manijakalnost ili pak samo njegova manijakalnost i njezina intelektualna nemoć? Njegov izraz zahvalnosti dobroj teti koja je za nj sve učinila ili tetin darak malome nećaku koji ju je barem donekle činio majkom? S gorčinom u grlu prisjećao se Tin tih sramotnih događaja i toga odvratnog životnog razdoblja kada je bio seljačko dijete, predmet sprdnje u školi i kada je nekakav dašak radosti pronalazio u erotskom odnosu s tetom. Sjetio se i njezinog abortusa, stao razmišljati o djetetu koje s Tinom nikako ne može imati, o abortusu kao spasu i predeutanaziji koja čovjeka spašava od ovoga kobnog svijeta i života (pa eto, i samom bi Isusu bilo lakše umrijeti tako nego na križu!). Sulude ideje morile su mu glavu, nošene vinom koje mu je kolalo tijelom.

Tina je bila blijeda, nijema i zgažena, što saznanjem o Tinovoj prošlosti, što njegovim izmoždenim mislima koje su zaudarale zrakom. A do prije koji sat još su joj se caklile oči na sam spomen njegova imena. Utješna je tek misao da bez Ljube i Bebe Tin danas ne bi bio ono što jest. A da nije ono što jest, Tina ga vjerojatno (ma, gotovo sigurno!) ne bi voljela ovoliko koliko ga voli.

Martin Majcenović
foto: Corwin I

***

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.