Petak
14.10.2016.

Baciti Tolstoja u more




Extra_large_plaza
Foto: MatHelium / Flickr
A+ A-
Potisnula sam našu priču, jer se dogodila malim tijelima. Znala sam da postoji rod, nesvjesno sam ga izgovarala u jeziku. Muški i ženski. U mom slučaju, sjećanje mi je oduzelo riječi. Ostale su mi fotografije i nejasan osjećaj, zamućen, kao i boje na slikama krajem osamdesetih. Bilo bi pogrešno reći da nas je razdvojio rat koji je došao. Katkad se pitam koje su fotografije njemu ostale. Čuvam sljedeće o kojima želim govoriti.
 
1. Dječje ruke su mi sklopljene na ustima, nešto ti šapućem. Ti se mrštiš, ali samo zato jer ti sunce ulazi u oči. Pažljivo me slušaš, dok hodamo u plastičnim sandalama koje su nam odrasli kupili da ne razrežemo tabane. Za tebe je bilo ljeto. Uvijek i iznova. Nama su ostala godišnja doba bila mučenje. Najbolji dan u godini nam nije bio Božić, nego onaj dan u zoru kada su naši odrasli trpali prtljagu u gepek ili je vezali na krov špagom, jer nikada nije stalo sve u bube i fiće. Jedva smo čekali da se predamo moru, kršu, maslinicima i divljini. U početku nas je od druge djece izdvajala činjenica da dolazimo iz dva različita grada. Svejedno, bila bi najveća laž reći da smo se zato držali zajedno i odvojeno. Ponekad smo dozvoljavali drugoj djeci da uđu u naš prostor ukoliko su nam se činili zbog nečeg zanimljivim, ali ubrzo bi nas napustila. 
 
2. Nama nije teško stajati mirno kao drugoj djeci koja vrište i skaču po plaži. Lako tamnimo i nitko ne bi rekao da smo došljaci. Čučimo goli u plićaku, jedan do drugog, prekriženih ruku. Svatko gleda u svoju stranu prema pučini. Kada bi nas vidio netko stran, mogao bi pomisliti da smo se posvađali, ali to se nikad nije dogodilo. Mi smo nepomični, ali zapravo nismo mirni. Naša mašta radi brzo poput vjetra, mašta koju su naši odrasli pažljivo hranili slikovnicama. Mi jedan drugom prepričavamo najdraže priče iz slikovnica koje onaj drugi nije čitao. Toga se sjećam. Mudrujemo. To jako volimo. Kad od – mudrujemo, zamišljamo sve što smo za –mudrovali. Tuđi skokovi, vriskovi ni škljocanje fotoaparata nas ne ometaju. Toliko smo daleko i duboko.
 
3. Ni na jednoj fotografiji se ne dodirujemo, čak ni na onoj na kojoj dijelimo krišku pohanog kruha kako bi odrasli bili zadovoljni, a mi se toga što prije želimo riješiti da možemo ići graditi dvorac za svježe ulovljene dagnje. Stražnjice nam lebde iznad osušene morske trave i održavaju ravnotežu skvrčenih koljena, a slobodnom rukom ne možemo izdržati i tražimo kamenje. Mutimo vodu rakovima i sitnim ribama. Mutimo fotografiju. I bez dodira, oboje jasno prkosimo u igri. Objektiv nas nikada nije ulovio u zagrljaju, a dan smo započinjali tako da smo iza suhozida naših kuća ostavljali za sobom nedovršene doručke, šalice kozjeg mlijeka, srušeni jastučić sa stolice, otvorena vrata i bez iznimke viku odraslih. Mi smo trčali. Digli smo prašinu i uletili prsima jedan drugome u zagrljaj. Pobjednik je bio onaj koji se najmanje zaljuljao ili onaj koji se najglasnije smijao. Zbog tebe se volim grliti s ljudima. S toliko ljudi. 
 
4. Mi nismo trebali igračke. Zato i nismo voljeli tuđe društvo. Oni su morali posjedovati: plišane igračke, automobile na daljinske, pištolje na metke, lutke koje plaču ili plastične brodove. Nas dvoje smo radili planove. Kada budemo veliki, imat ćemo brod i otići ćemo daleko, dalekooo iza školja, do pravog otoka ne znam kak se zove, ma obići ćemo sve otoke i plivati s dupinima. Naši odrasli su u nama počeli vidjeti dupine. More nam je moglo smežurati svih deset prstiju i to nam nije bio znak da izađemo iz njega. Na zadnjoj fotografiji koja je preživjela rat, ti i ja smo ušli u objektiv s igračkama. Dupini na napuhivanje. Doneseni iz Njemačke. Bitno smo izduženih tijela. Tvoja kosa kratko ošišana s jednim dugim pramenom na potiljku koji frajerski seže do pola leđa, pramenu kojeg sam pažljivo motala oko kažiprsta. Moja duga kosa skupljena arsenalom svih mogućih špangica i čupavih gumica iz maminog nesesera. Zaboravili smo reći hvala za dupine. Ne zato što nismo htjeli, nego zato što nismo stigli. Odrasli su u nama vidjeli svoju zabavu. Mi smo ometeni i poziramo sjedeći na dupinima s očitom dosadom. Taj dan poslije kupanja ćemo krenuti u istraživački pohod zamišljenim safarijem i izgubiti se u kršu među kupinama. Naći ćemo glavnu cestu, tako što ćemo pratiti izmet i zvuk ovaca, dopratit ćeš me do kuće tako što me nećeš ispuštati iz ruke. Poslije večere sam svima važno rekla da te volim. Za kamenim stolom je nastala tišina. Rekla sam im i da ti voliš mene. Odrasli su mi tu večer otkrili koliko smo veliki rod. Bratić i sestrična prvog koljena. Ne smijem te voljeti, ali te moram voljeti. Tu večer sam zauvijek zamrzila ljubav, muško, žensko i onu smreku preko puta kuće na kojoj su mi odrasli objašnjavali obiteljsko stablo, rod i koljena.
 
Nismo se vidjeli tijekom rata, poslije rata i još par godina nakon rata. 
 
To je bilo ljeto kada su se na luftiću izmjenjivali Rusi. Taj dan je Ana Karenjina bila pri samome kraju. Izdanje s kožnim uvezom, izdanje koje je već dugo u obiteljskoj knjižnici i izdanje zbog kojeg smo se otac i ja posvadili na mrtvo ime što ga nosim na plažu. Plažu koja se nije promijenila. Jedino mjesto na svijetu koje se nije činilo manje ili veće otkako si odrastao, nego baš onakvo kakvo jest i možda baš zato najdraže mjesto za čitanje. Mog oca je pozdravio neki otac. I onda su nas ponovo upoznali. Čak smo se nakon sve lakrdije i rukovali. Trenutak smo oklijevali. I našim odraslima nije bilo jasno zašto ne želimo pričati jedan s drugim. Sjećam se kako sam se vratila na luftić, kako sam pročitala Anu Karenjinu do kraja i kako sam željela baciti Tolstoja u more.
POVRATAK NA VRH STRANICE