Nedjelja
05.04.2009.

Andreja Strelec Dučak




A+ A-

Niz ulicu isparavaju pramenovi vlažne magle i u posljednjim trzajima trne žarulja na jednoj od uličnih svjetiljki. Još sat, dva i mrak će izblijediti pred nježnoružičastim navještajem novog dana.

Vidio sam ih neki dan, prekjučer, jučer, vidim ih i danas. Otac i sin. Jedan čovjek i jedno dijete.

Žurno koračam do mjesta na kome čekam Ninu da završi s noćnom. U prolazu pogledam tog čovjeka pogrbljenih leđa u jakni koja se kameleonski stopila s tamom noći. Spustio je glavu, gleda u pod, a dijete ga slijedi. U tišini. Čovjek lagano šepa i vuče desnu nogu a dječak se trudi hodati na isti način. Idu polako kao da im magla pruža otpor. Očima izbjegavaju prolaznike, samo povremeno jedan drugog načas pogledaju. I bez riječi, nastavljaju dalje.

Prva kanta, dijete pruža čovjeku štap a on ga bode u smrdljivu masu. Gura štap, okreće ga, kopa s njime, ništa. Pruža ruku, vadi jednu, dvije, loše zavezane vrećice, hrpu nekakvih papira natopljenih vodom, uzima svežanj iz kojeg kapa nešto crno, gura ruku do lakta u mekanu masu, kopa... evo je, tvorevina od polietilena. Druga, treća, peta kanata, desetak metara je prazno, a onda dolje niže opet parovi kanti. Svaku treba otvorit, pregledat. Pola lipe, kuna, tri, četiri.

Ja ne znam je li moj otac pogrbljen. Vuče li kojim slučajem jednu nogu. Što ću, nisam ispao dijete ljubavi. Više dijete želje koje nije bilo željeno. Možda začeto u prostranom wc-u Hotela Oleander uz glazbenu pratnju nekog nepoznatog benda s ljetne terase ili možda, na romantičniji način, u morskoj pjeni prilikom nekog noćnog kupanja. Kratke su ljetne avanture koje ustima ostavljaju gorčinu pelina. Ili pelinkovca?

TO ime koje piše u mom rodnom listu, ubacim ga u Google i čekam rezultat. 1 - 10 od približno 1.800.000 (0,06 sek.) Možda ipak nađem još nešto, nešto novo, neki podatak, dokaz da me traži. Još nešto osim novaca koje je povremeno slao. Možda mu je žao. Sjeća se, možda, moje lijepe majke, da, sa sedamnaest godina bila je prava ljepotica.

Jedno ljeto i jedan tamnokosi Nijemac u nasljeđe su mi ostavili talent za glazbu. Kažu da je talent onih jedan posto a ostalih devedeset i devet su rad. Tih devedeset i devet posto nažalost nisam od nikoga naslijedio. Ali tjeskobu jesam. Napajala je moje stanice još od vremena embrija.

Usamljenost u odbačenosti ili možda lijekovi koji se izdaju na recept, ali se ipak mogu kupiti i bez njega, razlog su što majka nije dočekala moj jedanaesti rođendan. Tog jutra jedino je mala kutija oslobođena žutih pilula pospano zijevala u majčinoj spavaćoj sobi. A tamnokosi je, umjesto sedamnaestogodišnjakinje, oženio Mariane Marcel, opernu divu zrelih godina koja je za svog prosječnog pijanista iskrojila odijelo vrhunskog kompozitora. Kompozitora koji je pred tri godine primio i nagradu - za životno djelo.

Danas sam opet išao na Google. I što sam našao?! Mrtav. Otmjen sprovod i puno javnosti poznatih lica. A ja, što sam zaboga JA radio dok je on umirao tamo negdje? Jeo, pio, spavao, čitao, Googlao... Ili možda baš uživao gledajući Nininu malu guzu kako pod tankim tkanjem spavaćice skakuće lijevo-desno dok ona energično pere svoje zube. Nina, moja draga, topla, meka, podatna Nina, s kožom koja miriši na dječji puder. Posljednji optimista, vedrih navika. Moja velika ljubav.

A on, on... ma što on, đubre jedno njemačko... dosta mi je njega. Pa cijeli život je samo jedno veliko - ON, ON, ON. Kraj. The End. He peacefully passed away, pisalo je.
Peacefully. Isuse, što bih sve prije deset godina dao da sam mogao biti sa svojim ocem i usvojiti karakteristične obiteljske crte. Usisao bih svu mimiku iz kutova njegovih usana i prilijepio ju na svoje. Dodao bih mu štap i s njim tražio blago. Što sam sve tada bio spreman dati samo da ne budem jedno od stopedeset i troje djece dječjeg doma u sjevernom dijelu grada. Djece čije talente nije imao tko primijetit. Kako sam tada želio umrijeti, povrijeđen, izgrižen iznutra... ali čekao sam. Što?
Novi dan. Dan kao ovaj. Dan koji si jedva čekao i dan u kojem ne želiš ostati više ni trenutka.

Danas je dan u kojem postoje jedan drugi otac i jedan drugi sin. A koja je njihova priča? Zaboravljeni ili ne... tko zna, no zajedno su. Nevidljivi u mraku, večerima odlaze i prekapaju po ljudskim ispljuvinama kako bi uhvatili, možda posljednji tramvaj za bolji život.

Pokisla ulica i šum noćnog tramvaja u daljini. Dignem pogled i na stanici ugledam nasmijanu Ninu kako mi maše.

Odahnem.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.