Srijeda
11.04.2012.

Alemka Bačić




Extra_large_sandale
A+ A-

Bertrand je ovaj put, bez nužne kontrole, mirnim i ravnim glasom, gotovo na samoj crti čujnosti prekinuo svoju suprugu.

– Nismo imali nikakvog psa!

Putuju već pola dana. Do Avingnona je još 100-tinjak km. A Pariz je ostao daleko. Jako daleko. Više to nije grad kojeg poznaju. Vojne koračnice utišale su, pa na kraju i zamijenile šansone, njemačko pivo svojom gorčinom slatkasti okus šampanjca, a lipanj ove godine bit će upisan u povijest kad je Pariz postao tuđi.

- Prestani šuškati novinama! Gledaj me! – Chantal je nervozno, na vrhovima prstiju desne noge, u ritmu melodije samo njoj znane, ljuljala sandalu. Prodorno ga je promatrala pokušavajući svojim pogledom uhvatiti njegov, zanemarujući prašinu koja je u zrakama sunca ostavljala svima vidljiv trag.- Nismo sami – očima signalizirajući joj, naginjući glavu u jednu i drugu stranu, Bertrand je nastavio ispod glasa - razgovarat ćemo kad stignemo. Nije ni vrijeme, ni mjesto za ovakve razgovore.
-A bit će, kad? Ili imaš novu taktiku kako ćeš me vještim pokretima razlomiti na još nekoliko dijelova, pa ih potom gurnuti nogom što dalje od sebe? Nije ti bilo dovoljno sve ovo do sada? Sve ove godine? Znaš, još malo ti treba da me uništiš do kraja – palcem i kažiprstom iste ruke, nekoliko centimetara međusobno udaljenim mahala mu je ispred nosa -  vidi mi ruke! Nekad si mi dlanove ljubio. Nekad sam ja uživala u tvom dahu na njima. Sjećaš se? Danas se tresu, kao da nisu moje. Gledaj!

Chantal je sakrila oči iza tamnih sunčanih naočala, a Bertrand je i za nju pogledom kroz prozor vlaka pratio polja lavande koja će tek idući mjesec dobiti punu ljubičastu boju.

Kao što se nižu kilometri koji ostaju uz drvene pružne pragove, tako ponekad, u zadnje vrijeme sve češće, ali i teže, pokušava uhvatiti slike svoga života. I Chantal unutar okvira. Da, volio je njene ruke malih šaka i nježnih prstiju. Ljubio ih je, jedan po jedan, grijući ih usnama zimi. Pamti i dan kad joj je poklonio ovaj prsten koji već pola sata vrti u istom smjeru, pa u nepravilnim razmacima zastane i jagodicom srednjeg prsta protrlja glatku površinu smaragdnog oka. Tko zna kakve su joj sad misli. Više ne prepoznaje ni nju, ni njih. Tako bi sad, i glupo i prozaično zvučalo da kaže da ju je nekad volio više nego sebe. Da, volio. I čudno zvuči kad se nesvjesno, a istovremeno nepogrešivo, ne memorirajući trenutak kad se dogodio, o bitnom govori u prošlom, uvijek svršenom vremenu. Kao on sad o sebi i njoj.

-Hoćeš da zatvorim prozor, da ti ne puše?
-A ti kao brineš da se ne prehladim? Ne nasmijavaj me! Već godinama za tebe ne postojim. Kao ni Corinne. Kad si pitao za nju? Ako mene više ne voliš, zašto si svoju kćer kad te je najviše trebala odgurnuo od sebe? Ili u tebi ipak postoji zrnce grizodušja i ne možeš prihvatiti to što si joj napravio? I zato si se maknuo od nje, da te ne podsjeća?

Chantal je kao po nekom nepisanom pravilu znala stati. I čekati. Odgovor. Bilo što. A Bertrand? Tko ga ne poznaje pomislio bi da  je ovaj 50-godišnji muškarac slučajno  u ovom vlaku, da je sa ženom nasuprot sebe u priči koju nije sam napisao. Ili ako i je, bila je njegova do poglavlja od kojeg  je nadalje sve krenulo neplaniranim smjerom.

Još uvijek je privlačna žena. Sviđala mu se nekad kad je imala ovako, kao danas visoko podignutu kosu, nemarno stisnutu ukosnicama. Znala je tako vješto u stranu nagnuti glavu, samo malo, a opet dovoljno da, dodirujući prstima goli vrat izazove ga na poljupce. Ali ne sjeća se kad ju je zadnji put kao muškarac ljubio. Sad mu uspijeva umiriti je samo usputnim dodirima usnama i čvrstim stiskom ruku obavijenim oko njenog tijela. Više ne razgovaraju. Ako i govore, riječi su u monolozima, kao jeka ponavljane.

Odustao je, odavno. Ništa mu ne znači kad kažu da će sutra biti bolje jer sljedeći dan bit će mu isti kao jučer, kao dan prije. A i idući tjedan Chantal će pričati istu priču optužujući ga i za okretanje zemlje oko sunca, za početak proljeća uvijek na isti datum, za ponedjeljak koji slijedi nedjelju, i za sve ono što je bilo, a više nije. Kao što su bili njih dvoje; nekad i negdje.

-Corinne je dobro. Neki dan smo se čuli. Zna da dolazimo.

Uvijek kad mu zatitra živac u vijeđi oka dobro zna da mu strpljenje visi na tankoj niti, kao dugme na koncu koji samo što ne puke. A kad se na vrijeme povuče, kao danas, nit ostaje netaknuta i strpljenje tek malo načeto. I dobro je da je tako, da može kad treba stati i ne izgovoriti nešto za čim će, kad minuta odvrti svoj krug, požaliti. Jer do sada puno toga je rečeno. Namjerno. I slučajno. Važno i nevažno. S obje strane podjednako.

Pokušao je razumjeti Chantal čak i onda kad su njene riječi bile bezglavo, bez imalo smisla utrpane u rečenični niz, možda čak i njoj teško razumljiv. Bertrandove su se od nje, kao od grube podloge odbijale, ne ostavljajući mu vidljiv trag razuma.

Znao je reći da nikad ne bi, pa opet je. Demantirao je samog sebe. Život ga je vješto matirao u par poteza. Zarotirao oko osi i s vrtoglavicom u glavi pustio ga da sam, teturajući krene kuda želi. Ili mora. Sad, kad se sjetio svega, ne žali. Tako rijetko se u životu, u godinama koje se broje desetljećima ponovo susreće ljubav. A njemu se prije godinu i po' dogodila.

Chantal šuti već nekoliko minuta. Čudna mu je ta njena šutnja. Gusta. Opipljiva. Znakovita. Čak i previdiva.
Prebacila je nogu preko noge. Lagano se prignula, rukama kliznula cijelom dužinom potkoljenice, pa malo vratila, opet nastavila u istom smjeru i zaustavila se zakopčavajući jedan po jedan remenčić sandala. Iznad ruba naočala pomno je pratila Bertranda. A on ženine ruke tek toliko hvatajući pogledom pomak njenog tijela iz jednog položaja u drugi. I ništa više od toga.

Vlak je polako ulazio u stanicu. Čuo se žamor s obje strane stakla. Nepoznata lica tražila su poznata.

-Evo Corinne, požuri se da izbjegnemo gužvu. – Chantal je hodala iza Bertranda hvatajući ritam njegovih koraka, gurajući se u mnoštvu, želeći u istom tom mnoštvu i izgubiti se.
-Stigli ste! – Corinnein osmijeh trajao je samo onoliko koliko je bilo potrebno pogledom prijeći s očevog lica  na majčino. I tu je, kao da ga i nije bilo, nestao.

Zagrlio je kćer čvršće i duže nego prošli put, jesenas kad su se zadnje vidjeli. Pomalo umoran od svega, kao da je želio da dio briga s njegovog tijela prijeđe na tuđe. Na njeno.

-Kako je? – Corinnino pitanje bilo je suvišno, ali ipak je odgovorio. – Ne znam. Nije dobro.

Chantal je stajala sa strane, kao da nije o njoj riječ. I dalje je oči skrivala iza sunčanih naočala iako je sunce odavno reklo zbogom današnjem danu.

-Je, točno. Nisam dobro - pomalo na oprezu nijemo je pratila njihove riječi - a sutra će mi biti još gore nego danas. Preskočit ću doručak i ručak. Sjest ću u fotelju, skrvčit ću koljenja, obgrlit ću ih rukama i zibat ću se tijelom barem pola sata. Možda, ako mi se bude dalo nešto ću i pjevušiti. Možda ću mrmljati. I neću ni sa kim pričati. Neću odgovarati na pitanja. Neću ni ja pitanja postavljati. Znam, dok sam ovakva neće me ostaviti i otići. Nanette ga neće dobiti. Ne, dok ja tako ne odlučim. Neka kučka čeka, dok joj ne dosadi. Ili meni.

Chantal, ne progovorivši ni riječ, uvježbanim, spretnim pokretom nemoćno je klonula, pridržavajući se za Bertrandovu ruku, tražeći u njemu oslonac i ne samo za svoje tijelo.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.