U prostoru Centra za ženske studije 22. veljače 2007. u 19 sati Darija Žilić održat će predavanje pod naslovom “Pjesništvo suvremenih hrvatskih autorica”.
Darija Žilić, članica žirija ovogodišnjeg "Goranovog proljeća”, iako je i sama vrlo dobra i hvaljena pjesnikinja, javnosti je ipak poznatija po svojim književnim kritikama i esejima o suvremenom pjesništvu. Razlog tome leži u činjenici da svjedočimo svakodnevnoj općoj nezainteresiranosti za poeziju, još više onu domaću, pa još više onu žensku kojoj i sama pripada.
Predavanje “Pjesništvo suvremenih hrvatskih autorica” bavit će se poezijom Tanje Gromače, Vesne Bige, Jagode Zamode, Sonje Manojlović, Ane Brnardić, Dorte Jagić, Sanje Sagaste i drugih. S obzirom na veliku upućenost predavačice u tematiku nadamo se i velikom odzivu, a jednako se nadamo da ćemo uskoro uspjeti nabaviti koji primjerak časopisa Poezija za našu knjižaru. Toliko o dostupnosti dobre poezije malom čovjeku.
Tijelo, pisanje i žudnja neke su od tema kojima će se Darija Žilić na predavanju baviti analizirajući pjesničke rukopise spomenutih autorica, no bit će riječi i o slaboj zastupljenosti pjesnikinja u antologijama, te o kritičkom diskursu u ženskom pjesništvu.
Od Ratka Zvrka i „Da upitaš bilo koga u mom kraju, Zelengaju: - Tko sve radi naopačke, tko iz praćke gađa mačke, tko preskače preko zida, tko lastina gnijezda skida, tko kokoši za rep vuče, tko se s djecom stalno tuče, spreman da u svađi plane ko ugarak?“ do Darije Žilić i „Ponekad u ponoć nazove Pjesnik. Na početku vrlo razuman, odmah zatim vrlo uplašen. Pregorjeli su, vidim, akumulatori nekog sasvim apsolutnog romantizma. I zato pitam: Kako je, zakonodavče svijeta? A, on ohrabren odmah me želi odvući u katakombe gibljivih jezika, u duge noći doxa i paradoxa. Zato vozi u svim smjerovima u isto vrijeme. Citira svoje pjesme, drži se za skute mudrih starina. Crte njegovih autopoetika, sijeku se u šezdesetosmaškim ulicama. Pjesnik doziva curice, i ja ih vidim, hale pune curica iz osamdeset i neke. One su poredane kao riječi u stihu, lijepo su začešljane i sasvim nesputane. One griju krevete okrutno hladnih stihotvoraca. I dok tako priča, zadnji puta pretvaram se u posve običnu kantu za smeće, za osjećaje, za sve i pokrećem kampanju protiv opijata, i slavim prezervative. Dok veliča ljubav samozaljubljenim glasom pitam se: koja to linija ponekad ne dijeli Pjesnika, Naciju i Državu.“ desilo se još puno, puno toga dobrog i kvalitetnog što svakako treba nadoknaditi.
Požurite. No, prije trk na predavanje.
