Nakon što je njegov rukopis od 2600 kartica službeno odbio i 12. izdavač u svega tri mjeseca, a još 27 ih nije poslalo nikakav odgovor – ni da ni ne – Damjan se povukao u sebe, snuždio se kao cvijet kojega ukućani iz nekog razloga mjesecima nisu zalijevali.
"Kaj su ti rekli iz Frakture?", upita ga žena oprezno.
Damjan šuti gledajući u pod.
Pismo zaprešićke Frakture, najfriškiji odbijanac, stajalo je na stolu kao list kelja. Žena uze i pročita:
Cijenjeni Damjane,
Po našoj slobodnoj procjeni, u ovom trenutku dok izdavačka djelatnost posrće k nekim novim, još neslućenim ponorima, na tržištu naprosto nema mjesta za ovako glomazan rukopis. Također, nemamo ni papira u izobilju. To nekaj malo kaj je ostalo čuvamo za već ugovorene prijevode nekolicine mađarskih pisaca i novi roman Saše Stanišića. Predlažemo da rukopis radikalno skratite. Odbacite otprilike pet šestina teksta. Ne toliko radi nas – učinite to zbog sebe. Sad vas srdačno pozdravljam jer žurim u London na Sajam knjiga.
RSB
"Pa skrati ga, kaj?"
Damjan uputi ženi nedvosmislen pogled i procijedi: "Citirat ću Toma Cruisea – u ovom trenutku ja te tiho prezirem."
"Zakaj uopće pišeš kad je razvidno koliko patnje ti književnost nanosi. Reci – zašto pišeš, supružniče moj?"
Damjan se trudio ne trepnuti, ali kad su umorni kapci napokon klonuli – debela suza kliznu niz njegovo žuto, ćosavo lice.
Uistinu, zašto pisci pišu? Čak 23 pisaca, sve redom poznatijih od Damjana, odgovara na ovo pitanje koje izaziva nelagodu. Ovdje.