Deutsche Welle ovih je dana prenio vijest o tome kako je njemački nobelovac Günter Grass jednu književnu večer u Hamburgu iskoristio kako bi pošteno i bez dlake na jeziku iskritizirao medije, te je svoju kritiku sasuo direktno u lice prisutnim novinarima. Nakon što ih je optužio za senzacionalizam, za to da su im naslovi važniji od analitičkih tekstova i da se ne bave važnim temama već 'nečijim cipelama', okrivio ih je i za loše stanje u državi te za činjenicu da zbog tog stanja građani okreću leđa demokraciji čiji je značaj njegova generacija mukotrpno i godinama spoznavala.
U isto vrijeme, iz Engleske stiže vijest kako se ukida tabloid News of the World pokrenut još 1843. U potrazi za senzacionalističkim pričama nisu prezali čak ni od hakiranja telefona javnih i privatnih osoba, što ih je naposljetku koštalo ne samo reputacije, već i same novine.
Što se to događa s medijima? Je li točna optužba da je internet zaslužan za sumrak tiskanog novinarstva? Gdje su nestali kritički i analitički tekstovi iz privatnih i javnih medija? Jesu li blogovi, portali, društvene mreže i građansko novinarstvo zauvijek promijenili medijsku sliku i možemo li predvidjeti što nam tu donosi budućnost?
Günter Grass nije prvi koji je kritički progovorio o stanju u medijima; o tome se i u Hrvatskoj razgovara već duže vrijeme. Jedan od doprinosa promišljanju ovog pitanja bili su i javni razgovori koje je 2009. započeo portal Kulturpunkt.hr i koji su se, pod nazivom Doba medija, bavili pozicijom kulture u medijima te novinarskom profesijom. Ista tema je u četvrtak, 7. srpnja proširena na stanje suvremenog medijskog krajolika, europske medijske politike i mjesto neprofitnih i community medija u medijskom prostoru.
Kako paralelno s krizom komercijalnih i javnih medija bilježimo sve veći rast drugačijih medija koji sve više pariraju onim klasičnima i nude prostor novinarstvu koje evocira Günter Grass, na poziv portala Booksa.hr i Kulturpunkt.hr u četvrtak, 7. srpnja u Booksi je gostovala Kate Coyer iz budimpeštanskog istraživačkog Centra za medije i komunikacijske studije kako bi dala pregled situacije u europskim zemljama, izdvojila neke primjere dobre prakse europskih zakona i legislative te dala definiciju onoga što se podrazumijeva pod terminom neprofitnog i community medija.
S Kate Coyer smo razgovarali o stanju community medija u zemljama članicama EU te zagovaračkim aktivnostima kojima su se regulirala pitanja vezana uz njihov status, rad i financiranje.
Svoje ste predavanje u Booksi posvetili community radio-stanicama i community medijima, a kako u Hrvatskoj taj termin još nije ušao u upotrebu i ne znamo što se pod tim podrazumijeva možete li nam reći postoji li točna definicija community medija na razini EU i što bi oni bili?
Riječ koja najbolje opisuje community medije je 'zajednica'. Primjerice, UNESCO definira community radio kao "radio stanice koje nastaju u zajednici, za zajednicu, vodi ih zajednica i bave se problemima zajednice". U omjerima, ne bismo pretjerali kad bismo rekli da 90% community radija čini zajednica, a 10% sam radio.
Community medije vode isključivo neprofitni subjekti, što ne isključuje privatne inicijative; bitno je da se prihod od oglašavanja ili bilo koji drugi prihod ponovno investira u sam medij, a ne da završi u rukama vlasnika. Community mediji su mahom participatorni i zainteresiranim pojedincima lako se uključiti u njihov rad. Također okupljaju i velik broj volontera. No, ono što je možda najbitnije kod community medija je da su oni na neki način rasadnik znanja, mjesto gdje se uči.
U Hrvatskoj djeluje veći broj medija, među kojima velik broj portala i elektroničkih publikacija čiji je princip rada sličan ovome koji ste opisali. S obzirom da nemamo tradiciju community medija, takvi se mediji uglavnom nazivaju neprofitnim medijima, iako taj naziv još nije točno definiran. Koja bi bila osnovna razlika između onoga što nazivamo neprofitnim medijima i community medija?
Razlog postojanja neprofitnih medija, kao što im samo ime kaže, nije novac ili zarada. To ne znači da oni ne mogu zarađivati, ali sva ta zarada bit će ponovno iskorištena za funkcioniranje samog medija. Bitna značajka neprofitnih medija je i to da se bave pitanjima od javnog interesa. Community mediji uključuju sve to, ali i drugačiju organizacijsku strukturu, odnosno veliku participaciju građana.
Zbog čega mislite da su nam potrebni community mediji?
Community mediji nastali su kao reakcija na medijske i političke promjene u svijetu, odnosno situaciju koju danas imamo u medijima. Danas postoji vrlo velika koncentracija vlasništva i komercijalni mediji su jako dominantni. S druge strane, ono što treba suvremenim društvima su pluralizam i različitost, kako po pitanju sadržaja i mišljenja, tako i po pitanju vlasničke strukture. Također, s globalizmom nekako paralelno raste i potreba za lokalnim, za lokalnom komunikacijom i za zadovoljavanjem lokalnih potreba. Globalno i lokalno idu ruku pod ruku i jedno ne isključuje drugo. S obzirom na situaciju, postoji potreba za decentralizacijom nacionalnih medijskih sustava i za jačanjem samih zajednica, odnosno za aktivnim uključivanjem i participacijom samih građana.
Čini se da mnoge zemlje još uvijek nemaju jasno definirane medijske politike i zakone. Što se oko toga može napraviti?
Nepostojanje jasne podržavajuće legislative najveća je prepreka za rad community medija, a posljedično i za njihov društveni utjecaj. Na Devetom okruglom stolu UN-a o komunikacijama i razvoju, održanom još 2003, kad se govorilo o community medijima rečeno je da bi nacionalne vlade zakonima trebale osigurati okvir koji će podržavati slobodu izražavanja i nastajanja novih slobodnih i pluralističkih informacijskih sustava, te prepoznati važnost community medija kao mjesta koja omogućavaju komunikaciju izoliranim i marginaliziranim skupinama.
Europski parlament je 2008. istaknuo važnost participatorne demokracije i community medija koji stvaraju društvenu koheziju, interkulturni dijalog te potiču kreativnost lokalne zajednice, dok je Vijeće Europe dalo preporuke svim članicama da potiču razvoj onih medija koji doprinose pluralizmu i različitosti te osiguravaju prostor za dijalog. Naravno, situacija se uvelike razlikuje od zemlje do zemlje, ali sama važnost i potreba za community medijima prepoznata je na europskoj razini i na tome se već dugo radi.
Što bi značilo podržavajuće okruženje za community medije?
Ono najbitnije da bi community mediji mogli postojati i nesmetano raditi jest jako civilno društvo. Nakon toga trebaju postojati osnovni ustavni i zakonski okviri koji osiguravaju slobodu govora, nezavisnost, slobodu i sigurnost novinara te transparentnost odlučivanja. Potrebno je imati i mehanizme kojima se može spriječiti da lokalne elite dođu u posjed određenih medijskih projekata. U sve ovo treba uključiti i političku volju te sve izazove i mogućnosti koje nam nudi digitalizacija.
Na koje načine države mogu podržati rad ovakvih medija? Možete li nam dati neke konkretne primjere?
To je moguće na razne načine. Ponovno za primjer možemo uzeti community radija koji su jako zastupljeni u EU. U njihovom slučaju bitna je pravedna i nepristrana podjela frekvencija, odnosno raspodjela frekvencija između javnih, komercijalnih i community medija. Zakonski je potrebno osigurati određen broj radio-frekvencija za neprofitne community radio postaje. Pomogle bi i manje (ili čak nikakve) naknade za koncesije, zato što skupe koncesije uvelike sprečavaju otvaranje community radio-stanica. Davanje koncesija community radio-stanicama mora biti javno, pravedno, transparentno i točno definirano zakonskim aktima. Kriteriji bi se trebali bazirati na vlasničkoj strukturi, participaciji građana i neprofitnom statusu. Neke države čak zabranjuju vlasništvo političkim strankama. Također, važno je i ne inzistirati na visokim tehničkim kriterijima te dati vremena radio-stanicama da se dokažu u svome radu.
Kako stoje stvari što se tiče financiranja community medija?
Community mediji financiraju se kako iz komercijalne prodaje oglasnog prostora, tako i sponzorstvima, donacijama čitatelja/slušatelja/gledatelja, članstvom, vlastitim slobodnim poduzetništvom, apliciranjem na natječaje i javnim financiranjem koje može biti direktno i indirektno. Direktno javno financiranje može biti iz proračuna, kao u Engleskoj ili Mađarskoj, novcima od poreza koje plaćaju kabelski i teleoperateri kao u Kolumbiji, od licenci za komercijalne postaje kao što je praksa u Danskoj ili od oglašavanja, kao u Francuskoj. Indirektno financiranje odnosi se na financiranje zapošljavanja, razvijanja novih vještina, cjeloživotnog učenja, kulturnih programa, programa društvene inkluzije, programa za mlade… Ne treba zaboraviti ni na lokalno financiranje od strane lokalne uprave i lokalnih community fondova.
Vijeće Europe i Europski parlament založili su se za community medije kao važan i neizostavan dio raznolikog i pluralističkog medijskog sustava. Međutim, status community medija diljem Europe i dalje je neujednačen. Neke države-članice vrlo dobro financijski podržavaju ovaj sektor, dok druge nemaju jasnu politiku kako financiranja, tako ni osiguravanja pozitivnog ozračja za rad ovog sektora.
Koja bi stoga bila vaša preporuka za lobiranje i razgovor s institucijama?
S obzirom na vrlo dobro odrađen posao na razini EU i na velik broj postojećih dokumenata i legislativu, potrebno je pozvati se na sve te dokumente i inzistirati na njihovom usvajanju. Ovaj posao može odraditi jedino civilni sektor jer to je bio slučaj i u zemljama EU. Ono što vam treba biti cilj jest da community mediji budu prepoznati u zakonu, da postoji jasna politika dodjele koncesija, kao i razne mogućnosti financiranja.
Razgovarala Vanja Pavlović
