Mnogi od nas odlučili su pročitati knjigu nekog nama dotad nepoznatog pisca preko benda koji bi nam se svidio, a koji je u nekoj svojoj pjesmi imao citat preuzet od tog književnika, ili je čak nazvao pjesmu prema književnom djelu. A povijest bendova koji su si nadijenuli ime prema naslovu nekog književnog djela ili književnom citatu duga je kao i sama povijest pop muzike. Među njima ima ogroman broj poznatih bendova, kao što su Pere Ubu (Alfred Jarry), Belle & Sebastian (Cécile Aubry) ili Modest Mouse (Virginia Woolf) i onih koji nisu ostavili neki posebno dubok trag zbog ovog ili onog razloga.
No, razmjerno je malo poznatih bendova koji su se nazvali po imenu nekog književnika, iako dosta bendova na svojim albumima ima pjesme nazvane po nekom autoru, direktno ili indirektno, kao što The Velvet Underground, bend i sam nazvan prema knjizi o sadomazohizmu, ima stvar 'Lonesome Cowboy Bill' u čast Williama Burroughsa. (Inače Burroughs je inspirirao čitav niz uglavnom nepodnošljivo napornih bendova, koji su se nazivali po njegovim knjigama – tu su bendovi Nova Express, The Soft Machine, dok je Steely Dan uzeo ime po Naked Lunchu. Da stvar bude gora, postoji čak i bend koji se zove Naked Lunch, a i Duran Duran je imao single nazvan po Burroughsovoj knjizi – The Wild Boys!)
Činjenica da se bendovi nisu rado nazivali imenima pisaca svakako ima smisla s obzirom da bi rijetko tko bez predrasuda htio slušati bend koji se zove Ezra Pound, The Pessoas ili Lord Byron ili The Sartres. Međutim, kao i uvijek, postoje iznimke, bendovi koji nisu patili od strahova tog tipa.
Jedan takav slučaj je bend Harry Crews, kojeg su činile legenda njujorškog no-wavea, frontgirl opakog benda Teenage Jesus and the Jerks, Lydia Lunch, zatim Kim Gordon iz Sonic Youtha i Sadie Mae. One su svoj jedini album, Naked in Garden Hills, objavile 1989. godine. Ako je album nazvan prema knjizi pisca Harryja Crewsa iz 1969. godine i bio neujednačen, imao je nekoliko odličnih stvari, među kojima je bila i mračna i monotona uznemirujuća invokacija 'The Gospel Singer'.
Ova pjesma dobila je ime po istoimenoj knjizi Harryja Crewsa iz 1968. godine, snažnom debitantskom romanu tad 33-godišnjeg autora. Članice benda bile su toliko opčinjene ovim autorom da su nazvale bend prema njemu, a album i pjesme prema njegovim knjigama, dok su na rijetkim nastupima publici objašnjavale zašto se zovu Harry Crews i zašto ga treba čitati.
Čovjek, naime, može saznati za nekog pisca na razne načine, a u vrijeme prije interneta svatko se snalazio na svoj način. Pa se tako do knjiga Harryja Crewsa, barem izvan Amerike, dolazilo i preko benda koji se nazvao njegovim imenom. Koliko god Crews bio poznato ime, on ipak nikad nije ušao u prvu ligu američke proze. Da li razlog leži u književnoj kvaliteti ili u činjenici da većina čitatelja ipak ne može podnijeti ovakvu prozu sigurno je predmet za raspravu.
O kakvoj je prozi tu zapravo riječ? Kako stoji u nekrologu The New York Timesa, Harry Crews je u svojim romanima, nikad prevedenim na hrvatski, stvorio svijet 'hard-drinking, punch-throwing, snake-oil-selling' likova koji u očima čitatelja nakon kratkotrajnog šoka postaju normalni i prirodni. Ovaj na prvi pogled hipertrofirani i hiperbolizirani svijet ne može se oponašati i usprkos brojnim pokušajima epigona nitko u američkoj prozi nije uspio stvoriti ništa slično Harryju Crewsu. Kako bi dali referentnu točku moramo posegnuti za nekom vrstom usporedbe - jedan od pisaca s kojim bi ga na određen način mogli usporediti, i s kojim je dijelio ponešto sličnoga, jest Cormac McCarthy. Inače, Crews je bio jedan od onih pisaca koji su shvatili kako je pisanje u veoma lošem položaju kad je riječ o formalnom obrazovanju te je radio kao učitelj kreativnog pisanja na Sveučilištu Florida. O svom iskustvu govorio je u jednom od svojih posljednjih intervjua, kojeg je dao Vice Magazineu.
"Hvala Bogu što mi je Sveučilište u Floridi dalo ovo namještenje koje bi dobro došlo svakom piscu. Radio sam s desetak studenata godišnje. To su samo mladi ljudi koji su mislili da žele pisati fikciju. U većini slučajeva oni su se zaljubili u ideju da budu pisci, prije no što bi im postalo jasno koliko je robovskog rada potrebno za taj posao, i onda bi shvatili, 'ne, ja nisam za ovo.' … Ako mislite napisati knjigu ne znate u što se upuštate. Morate ljudima izbiti iz glave sve one ideje u vezi pisanja za koje misle da su istinite, a koje u velikoj većini slučajeva nemaju veze s istinom."
Ovako je o pisanju govorio Harry Crews, pisac koji je živio život prema kojem se onaj Charlesa Bukowskog činio običnim prenemaganjem. Gotovo do svoje šezdesete godine bio je teški pijanac, u rangu Malcolma Lowryja i Hemingwaya kojem se divio, i za kojeg je rekao da je 'pio ozbiljno, europski'. Pa ipak, Crewsa se nikad nije spominjalo u društvu tih pisaca u kontekstu kvalitete, već isključivo ako bi se govorilo o pisanju i alkoholu, što i mi sad nehotice činimo. No, svi oni koji su Crewsov svijet smatrali odviše distorziranim i besmislenim pretjerivanjem, a takvih kritičara nije bilo malo, trebali su pročitati njegovu autobiografsku knjigu iz 1978. godine, A Childhood: The Biography of a Place, nakon koje je postalo jasno porijeklo Crewsovog književnog svemira. Naime, sve ono što se činilo prenaglašeno i odviše izobličeno u njegovoj prozi zapravo ispada neka vrsta transfiguracije čudnovatog života ovog pisca rođenog u okolici Okefenokee močvare, "predjelu toliko siromašnom da se nije moglo skupiti dovoljno keša za zatvorit mrtvačeve oči".
"Imao sam bivšu ženu, bivše dijete, bivšeg psa, bivšu kuću a i sam sam bivši pijanac. Uzdržavao sam kurve i narkomane i pijanice i konobarice. Hvala Bogu što to više ne činim", izjavio je Crews prije pet godina The Timesu.
Bio je veliki pijanac, tri godine bio je marinac. Bio je boksač, poput svog uzora Hemingwaya. Radio je i kao izbacivač u klubovima. No, prije svega je bio odličan pisac. Književnik do kojeg smo došli preko malo poznatog punk benda.
Neven Svilar
