Slika: Endre Ady
Činjenica da mi je nedavno u ruke dospjela biografska knjiga Chopin, autor koje je Franz Liszt (veoma zanimljivo djelo koje je prije svega odraz umjetničkih uvjerenja autora knjige, a tek potom ima namjeru precizno iznijeti podatke o autorskoj ličnosti koja se nominalno nalazi u centru njezina interesa, i koja je kao takva neka vrsta programatskog romantičarskog referata jednog od najvećih virtuoza u povijesti glazbe te najznačajnijih skladatelja 19. stoljeća) ukazuje se kao dovoljno dobar povod da napišem nešto što mi se čini važnim.
Naime, ovo je godina Franza Liszta, budući da je 22. listopada 'proslavljena' dvjestota obljetnica rođenja ovog znamenitog kompozitora. Ovaj tekst, koji govori o mađarskoj književnosti, mogao je isto tako biti napisan i točno godinu dana ranije, a 'povod' bi mu bio hrvatski prijevod izbora iz poezije velikana mađarske i europske poezije dvadesetog stoljeća, Sándora Weöresa, koji se pojavio krajem listopada 2010. godine (Sándor Weöres, Izbor iz poezije, Hrvatski PEN centar, 2010., prijevod Marko Gregorić).
U međuvremenu je objavljeno još nekoliko zanimljivih knjiga mađarskih autora, a ako je vjerovati vijestima iz Švedske, malo je falilo da povod za pisanje o mađarskoj književnosti bude dodjela Nobelove nagrade Péteru Nádasu, koji je bio jedan od nekoliko ovogodišnjih favorita.
Doduše, uzeti kao povod za pisanje teksta o mađarskoj književnosti knjigu jednog od najpoznatijih Mađara u povijesti, a što Franz Liszt nesumnjivo jest, ipak je prilično problematičan čin iz više razloga. Kao najvažniji se nameće činjenica da Liszt, usprkos tome što je bio Mađar, štoviše, veliki mađarski patriot, nije pisao na mađarskom jeziku. Čak ga nikad nije niti naučio. Osim toga, netko bi se mogao zapitati je li Liszta uopće u redu spominjati u kontekstu književnosti i nazivati ga književnikom. Osobno smatram da barem ovo posljednje pitanje nije podložno bilo kakvoj diskusiji, budući da je Liszt bio izvrstan esejist, a one koji književnicima smatraju samo ljude koji pišu poeziju ili prozu ionako ne treba razuvjeravati niti s njima raspravljati. Također, treba reći kako je, za razliku od Chopina koji je sve svoje skladbe naslovljavao isključivo muzičkim imenima, Liszt napravio mnogo na približavanju književnosti i glazbe (nešto zbog čega u razdoblju historijske avangarde često i nije bio među omiljenim kompozitorima). Uostalom, upravo je on promovirao novu formu tzv. simfonijske poeme, a njegove skladbe često su nosile imena bliska književnim djelima.
***
Kad smo već kod obljetnica, dosta prigodnom nameće se i stota obljetnica zbirke pjesama još jednog genija mađarske književnosti, Endrea Adyja, Iz pjesama svih tajni (A minden titkok verseibõl, 1911.).Endre Ady, kojeg neki nazivaju najvećim mađarskim pjesnikom i ispod čije se kabanice razlistao neslućeni modernizam znamenitog časopisa Nyugat, prije točno stotinu godina, 1911. godine, prvi i jedini put je posjetio Rim, o kojem je napisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama, 'Mjesec u Rimu u ljetno popodne' (o Nyárdélutáni hold Rómában), a koja počinje ovako:
Na Rim se spušta šeretski
S poslanstvom jata lasta,
Široko sretno se hihota
Mjesec popodneljetni.
(prijevod Jadranka Damjanov, prepjev, Milica Vujnović)
To je predivna pjesma o Rimu, gradu u kojem se upravo tih dana kad je u njemu boravio Ady povodom proslave ujedinjenja Italije otkrivao odvratno kičasti spomenik Vittoru Emanuelu, o kojem je i Ady govorio užasavajući ga se. No, za Adyja je Rim, kako piše u jednom pismu, "ljepši od Pariza, nema na svijetu ljepšega grada, veličanstvenijeg."
Sándor Weöres
Iako nije poželjno pisati o poeziji jezika kojim ne vladate, u slučaju poezije mađarskog dopustit ću si tu vrstu slobode. Naime, sve dok prije nešto više od godinu dana nisam čuo uživo svu ljepotu muzike mađarskoga jezika slušajući uživo pjesničku prozu velikog Lászlóa Krasznahorkaija, nisam nikako mogao razumjeti kritiku Krležina Pana koju je napisao Antun Branko Šimić, a u kojoj se autor kritike jedino divi ljepoti muzike Krležinih stihova na mađarskom jeziku, značenje kojih Šimić nije razumio. Naime, možemo si utvarati da znamo o čemu je Šimić pričao i govoriti da se slažemo s time, no sve dok nam se ne desi taj toliko rijetki priključak na poetski strujni krug riječi koje uopće ne razumijemo ne možemo zaista znati o čemu je riječ. I upravo mi je to iskustvo dalo neku vrstu kritičke licence, ta činjenica da poezija u svoj svojoj širini dopušta čak i apsolutno nerazumijevanje značenja riječi.
Jer što je poezija? Za odgovor na to pitanje možemo ići za negativnom definicijom T.S. Eliota i odgovoriti samo preko onoga što ona nije. No, negativna definicija na stranu, poezija svakako jest ono što piše Sándor Weöres (koji se družio s Eliotom, i kojem je posvetio svoju poznatu pjesmu 'Saturn koji tone') u pjesmi 'Žabe'. Ako je Franz Liszt autor nekih od najljepših mađarskih klavirskih etida, a ono je i Weores majstor etide. U ciklusu Mađarske etide (Magyar etudok, 1985.) pjesmu 'Žabe' (Bekak) počinje divnim,
Brekekex
brekekex
brekekex!
što će reći
Kre-kre-kre
kre-kre-kre
kre-kre-kre!
Ovaj je primjer tek dijelom šala. Naime, dok su nam drugi jezici europski prilično razumljivi i ako ih ne govorimo, to s mađarskim nipošto nije slučaj. Jadranka Damjanov, koja je zaslužna za jednu sasvim zgodnu antologiju mađarske lirike (Mala antologija velike mađarske lirike dvadesetog stoljeća, Biblioteka Mimesis, 2005.), koja polazi od Endrea Adyja i uključuje trinaest mađarskih pjesnika i pjesnikinja sve do Margit Kaffke (odnosno, rekli bi Mađari, od Adyja Endrea do Kaffke Margit), kaže sljedeće:
"Prevođenje poezije općenito se smatra beznadnim poslom. Jedinstvo značenja i zvučne forme, što jest veliko pjesništvo, ne može se prevesti. Ipak, mrvicu je manje beznadno kad se radi o srodnim jezicima. Mađarski jezik nije indoeuropski i ima osobitosti koje s jedne strane jako pogoduju pjesničkom izrazu (otud valjda toliko velikih pjesnika), s druge strane toliko je različit , ne samo zvukovno nego i svojim morfološkim i sintaktičkim mogućnostima od npr. hrvatskoga..."
U tom smislu je 'Brekekex' u 'Kre-kre-kre' najbliže što ćemo dospjeti na nivo zvukovne srodnosti, a riječ je ionako o onomatopejskoj kreaciji.
Sándor Weöres je bio i majstor tzv. pjesama u jednom stihu. Primjera je mnogo, pa bi nekom mogla najljepša pjesma biti
Liliomszörny
odnosno
Liljančudovište
A nekom pak
A mindenség a szemedben fészkel
ili
Svemir ti gnijezdo u oku savija.
Franz Liszt
***
Ove godine obilježava se sedamdeset i peta obljetnica smrti još jedne zvijeri mađarske književnosti, Deszõa Kosztolányja. Pisac koji je rođen u Subotici, i koji je umro 1936. godine, izvršio je golem utjecaj na poslijeratnu generaciju književnika. Bio je učitelj Sándora Weöresa, ali i Danila Kiša. Njegove pjesme i romane sporadično objavljuju i naši izdavači, no to svakako nije dovoljno za ovog nihilističkog genija mađarskog esteticizma između dva rata. Pa ipak, imamo odnedavno prijevod njegovog romana Kornél Esti, u izdanju vrhunske biblioteke Na tragu klasika.
***
Posljednjih godina prevedeno je dosta kvalitetnih mađarskih pisaca - od Nádasa, preko Kertésza, Pétera Esterházyja pa sve do mlađe generacije pisaca koja se sve više prevodi. A tu je i mađarska književnost Vojvodine, ili vojvođanska književnost na mađarskom, kako hoćete, koja je također dosta prevođena u posljednje vrijeme. Protekle su godine nekim čudom bile godine popularizacije mađarske književnosti kod nas. Godine kad smo dobili priliku uživati u velikim knjigama ove velike svjetske književnosti. Da li tu priliku i koristimo drugo je pitanje.
Neven Svilar
