Osim što je riječ o idealnom poligonu za postavljanje sajma književnih taština, Nobelova nagrada za književnost oduvijek je bila i lansirna rampa za ispaljivanje ideoloških projektila, i to sa svih strana na sve strane. O relevantnosti nagrade ne treba uopće diskutirati sve dok se nakon svakog izbora vode velike bitke, kako one koje naoko ostaju samo na planu 'književnosti' (što god to značilo) tako i one koje se vode u sjeni ideoloških oblaka. A ovim posljednjim imamo priliku svjedočiti posljednjih tjedana, zapravo sve od trenutka kad je Akademija objavila kako je kineski književnik Yan dobitnik Nobela za 2012. godinu.
Doduše, netko će reći kako su ideologija i politika uvijek u pozadini svih diskusija o Nobelu, a kao primjer se može uzeti dobitnik iz 2010. godine, Mario Vargas Llosa, oko koga se nije previše polemiziralo u kontekstu nečega toliko arbitrarnog kao što je mutni princip 'zasluženosti'. No, čak i takav pisac, koji je bez sumnje 'zaslužio' nagradu zbog svoje književnosti u očima pravednika nedostojan je iste zbog izvanknjiževnih razloga, konkretno političkih izleta u rodnom mu Peruu.
Takav pogled na Nobela zapravo je savršeno bizaran i kao da je proizašao iz uobrazilje kakvog luckastog literarnog Rudolfa, čistog estete kojemu je Nobelova nagrada poput celestijalnog kraljevstva gdje mirijade književnih anđela lebde sa srebrenim bilježnicama u rukama i zapisuju krasne ideje, plutajući u sferama čistoga duha i ne obazirući se na bijedne trice nečega tako trivijalnoga kao što je svakodnevni život. Riječ je o nagradi koju su autori odbili prihvatiti samo dvaput u njenoj stogodišnjoj povijesti i koja je uvijek kontroverzna, čak i kad to nije. Bila je kontroverzna 1958. kad ju je dobio Pasternak koji je nakon vijesti o dobivenoj nagradi poslao Švedskoj akademiji telegram u kojem kaže da je neizmjerno zahvalan na nagradi, dirnut, ponosan i zadivljen, da bi samo par dana kasnije poslao novi telegram u kojem se odriče Nobela. Pasternak se plašio da će ostati bez sovjetskog državljanstva ako prihvati nagradu i otputuje u Švedsku na dodjelu. S razlogom, jer je punih šesnaest godina nakon toga Solženjicin prihvatio Nobela nakon čega je bio deportiran iz Rusije.
Sartre je, pak, nagradu odbio šest godina nakon Pasternaka, 1964. godine i to pomalo i iz čiste poze, objasnivši kako bi prihvaćanjem nagrade prestao biti piscem i misliocem i postao neka vrst institucije.
Između ova dva laureata smjestilo se nekoliko dobitnika koji na prvi pogled nisu bili toliko kontroverzni. Nobela su dobili Salvatore Quasimodo, Saint-John Perse, Ivo Andrić, John Steinbeck i Giorgos Seferis.
Prije točno godinu dana otvoreni su arhivi o izboru za 1961. godinu kad je nagradu dobio Andrić, a švedski novinar Andreas Ekström objavio je listu imena šestoro pisaca u užem izboru za nagradu, mahom važnih i danas čitanih autora, kao i razloge zbog kojih nagradu nisu dobili. Uz Andrića tu su bili i Lawrence Durrell, Alberto Moravia, Robert Frost, Graham Greene, E.M. Forster i J.R.R. Tolkien. Ovaj posljednji izazvao je najviše zanimanja prošle godine, nakon što je objavljeno kako ga je žiri odbio zato što "Tolkien ni na koji način nije zadovoljio nivo pripovijedanja najviše kvalitete".
Moravia je žiriju bio 'naporan i monoton', a Lawrence Durrell je "ostavljao neugodan okus u ustima zbog preokupacije erotskim komplikacijama". Baš zato je i iznenađujuće da se taj isti Durrell, čija je stota obljetnica rođenja obilježena prošle godine, našao u užem izboru za nagradu godinu dana kasnije. Naime, upravo otvoreni spisi iz arhiva pokazuju kako se Durrell, inače u svojim najboljim trenucima, prije svega u Aleksandrijskom kvartetu, zaista veliki književni majstor, našao u društvu Johna Steinbecka, Roberta Gravesa, Jeana Anouilha i Karen Blixen.
Ekströma je ove godine u pročešljavanju arhiva Akademije zamijenio Kaj Schueler koji je najzanimljivije detalje objavio u novinama Svenska Dagbladet. Schueler je objavio kako su članovi žirija Akademije bili izuzetno nezadovoljni kvalitetom potencijalnih laureata te godine te kako su izabrali 'najmanje lošeg pisca'. Član Odbora za dodjelu nagrade Henry Olsson tad je zapisao "kako se Odbor za dodjelu nalazi u izuzetno nezavidnoj poziciji s obzirom da niti jedan od kandidata ne zadovoljava standarde Nobelove nagrade". Blixen je umrla prije no što je objavljen dobitnik. Schueler je otkrio kako je britanski pjesnik Robert Graves isključen zato što njegovo pjesništvo u smislu kvalitete nije bilo niti blizu onom Ezre Pounda koji nagradu nije mogao dobiti iz političkih razloga.
Drugi britanski književnik, Durrell, nagradu nije dobio zato što Aleksandrijski kvartet u očima Odbora ipak nije dovoljan za Nobela.
Anouilh je, pak, automatski preskočen zbog činjenice da je samo dvije godine ranije nagradu odnio drugi francuski pisac, pjesnik Saint-John Perse, a time se i otvarao prostor da nagrada bude dodijeljena Sartreu, što će se i dogoditi dvije godine kasnije. Time je ostao u igri samo Steinbeck koji zbog toga dobio Nobela ispada ni kriv ni dužan. Takvo zaključivanje bi s jedne strane bilo besmisleno zbog same činjenice da je ovaj američki pisac bio u užem izboru za nagradu prije toga čak osam puta, posljednji put 1952. godine, no, s druge strane, ovaj se pisac oduvijek činio pomalo traljav pogotovo u komparaciji s najboljim predstavnicima američke proze, od Dos Passosa pa sve do Hemingwaya.
Nakon objave laureata sa svih strana došli su komentari prepuni čuđenja i nevjerice. Neki švedski mediji čak su ovaj izbor proglasili najvećim promašajem u povijesti Nobela. Zanimljivo je i da komentari u američkom tisku nisu bio pretjerano pozitivni nakon što je objavljeno da je upravo Steinbeck dobio nagradu. The New York Times je pisao kako je Nobel dodijeljen autoru 'limitiranog talenta koji je u njegovim najboljim knjigama razvodnjen desetorazrednim filozofiranjem'. Sam Steinbeck je na pitanje smatra li da je zaslužio nagradu odgovorio kratko i jasno 'Ne!'
Neven Svilar
