Kanadska književnica i dobitnica Bookera Margaret Atwood, povodom 75. godišnjice objavljivanja Vrlog novog svijeta, u tekstu za Guardian pokušava ocijeniti koliko su Huxley i Orwell bili pronicljivi u opisivanju budućnosti.
Dok nam je Orwellova vizija brutalne i totalitarne države 1984. (1949.) dala Big Brothera, misaoni zločin, novozbor, rupe u sjećanju, palaču za mučenje po imenu Ministarstvo ljubavi i obeshrabrujući prizor čizme koja će zauvijek gaziti ljudsko lice, Vrli novi svijet (1932.) Aldousa Huxleya ponudio je drugačiji, nježniji oblik totalitarizma – konformizam postignut napretkom. Huxleyeva vizija uključuje bebe iz bočice, programiranje putem hipnoze, neograničenu potrošnju, zakonski nametnut promiskuitet, unaprijed određeni kastni sustav s kojim su svi zadovoljni, i somu, drogu koja daruje instant sreću bez posljedica.
The Strokes, 'Soma'Atwood gleda unazad pa joj se čini da je tijekom hladnog rata vodila 1984., ali je padanjem Berlinskoga zida opet zavladao Vrli novi svijet: "...autoriteti su proglasili kraj povijesti, konzumerizam je pobjednički zavladao, a društvom su i tako cirkulirale ogromne količine kvazi-some. Doduše, promiskuitet je trpio zbog side, no uglavnom je izgledalo kao da smo krenuli prema trivijalnoj, cerekavoj, nadrogiranoj spend-o-rami: Vrli novi svijet je bio u vodstvu."
U Huxleyevom klasiku, kanadska književnica vidi nasljednika ranije Platonove Republike, Swiftovih Guliverovih putovanja, mita o Atlantidi i naravno Moreove Utopije. Dvojbu oko točnog značenja riječi utopija, znači li ona 'ne-mjesto' tj. nepostojeće mjesto prema grčkom 'ou-topos', ili zdravo i dobro mjesto, prema 'eu' iz eugenike (što je znanost koja se bavi unapređivanjem nasljednih kvaliteta rase), Atwood rješava zaključujući da se Sir Thomas More u svojoj Utopiji iz 16. stoljeća poigrao riječima – utopija je zdravo i dobro mjesto koje ne postoji.
Uspoređujući Orwellovu i Huxleyevu knjigu Atwood nailazi i na probleme: "Ali kako je već otkriveno iz primjera drugih književnih utopija, savršenost puca pod teretom disidentstva. Što učiniti s ljudima koji ne prihvaćaju tvoje poglede i s onima koji se ne uklapaju u tvoje planove? Nasilno reeduciranje, egzil i egzekucija uobičajena su utopijska ponuda neistomišljenicima. U 1984., ako ne voliš Velikog brata, dobit ćeš štakore na oči. Vrli novi svijet ima blaže kazne: nonkonformisti su prognani na Island, gdje slični intelekti mogu raspravljati o čovjekovom kraju bez da ometaju jedinstvo 'normalnih' ljudi."
Huxley je nakon Drugog svjetskog rata i Hitlerovog konačnog rješenja požalio što je svojem glavnom liku, Johnu Divljaku pružio samo dvije mogućnosti - 'suludi život u utopiji' ili 'život u primitivnom selu' - pa je u predgovoru izdanju iz 1946. smislio drugu vrst utopije, nekakav 'visoki utilitarizam' posvećen osviještenom i racionalnom putu prema čovjekovom kraju, prema ujedinjenju s neizbježnim 'Taom ili Logosom, skrivenim Bogom ili Brahminom'. Ovakvi Huxleyevi napisi, tvrdi Atwood, navještaju budućeg Huxleya, autora Vrata percepcije koji je nadahnuo generaciju drogeraša i glazbenika iz šezdesetih da boga traže eksperimentirajući s kemijom.
Odgovarajući na pitanje kako se roman Vrli novi svijet drži 75 godina nakon objavljivanja, Atwood zaključuje da je još uvijek svjež, vitalan i jednako šokantan. A po pitanju dvojbe je li naš svijet već postao vrli novi svijet, Atwood nam poručuje da se pogledamo u ogledalo i ocijenimo jesmo li bliži pneumatičnoj lutkici Lenini Crowne ili neukroćenom glavnom junaku Johnu Divljaku.
Više o klasiku iz pera klasika na ovom linku.
