Kakva je po vama suvremena hrvatska književna scena? Kakva je recepcija vaših knjiga i djela drugih autora?
Prije dva mjeseca sam bila u Berlinu gdje mi je pod ruku došla Antologija suvremene njemačke proze na engleskom jeziku. Ono što sam tamo pročitala jako me rastužilo. Hrvatski bi pisci trebali izaći iz svojih okvira i pogledati kako i što se vani piše. Vani se piše maštovita i dinamična proza. Vrh suvremene njemačke proze čine pisci iz istočne Njemačke. Zapadnjacima je suviše dobro, pa su se malo ispuhali. Za literaturu nije dobro 'kad je dobro'. Suvremena domaća književnost pomalo je dosadna.
Vaš zadnji roman Sonnenschein na koricama je definiran kao 'dokumentarni'. Zašto ste se odlučili za tu definiciju?
To je bio Seidov (Seid Serdarević, op.a.) prijedlog i mislim da je to odlično smislio. A što se romana tiče – do sad su moje knjige kritizirane da nemaju priču. Sad imam priču, u knjizi obrađujem razdoblje Drugog svjetskog rata. Zapravo, cilj mi je bio pričati o ljudima koji stoje po strani i ne žele se u ništa uplitati. Potpriča knjige su Lebensborn djeca.
Osim o Lebensborn djeci, u knjizi govorite o deportaciji Židova, logorima smrti, pitanju neutralnosti Švicarske u Drugom svjetskom ratu, itd. Kako ste dolazili do građe za knjigu, kako je knjiga nastajala?
Sve je počelo jednom malom viješću iz novina. Pošla sam tragom te vijesti i doznavala sve više. Dosta ove građe možete naći na internetu. Cijela ta priča o Lebensborn djeci izbila je na vidjelo prije tek 10-15 godina, fascinantno je koliko nekim takvim istinama treba vremena da se probiju. Druga tema koju sam htjela otvoriti je tema identiteta. Zanimalo me - što ako čovjek ima više identiteta? Što ako se osjeća dobro u više kultura, u više jezika? Kako onda apsurdno postaje govoriti o čistoći hrvatskog jezika…
U tom kontekstu javlja se i tema 'izmještenosti'…
Izmještenost podrazumijeva da se ne osjećate dobro u određenoj poziciji. Premješteni ste obično protiv svoje volje. Što su sredine primitivnije, to se došljaci lošije osjećaju. Danas se čovjek više ne može zatvoriti, sa svim tim jeftinim letovima. No, mi ovdje kao da živimo 100 godina unazad. Ja govorim o razdvajanju, presijecanju gradova, političkim odlukama, o tome kako smo često našom krivicom dovedeni u situaciju da ne možemo ništa napraviti. Da se više ljudi oglasilo u ovih 15 zadnjih godina, možda ovaj rat ne bi bio tako krvav.
Gdje je granica između stvarnosti i fikcije u vašem romanu?
To više ni ja na znam. Podaci su podaci. SS-ovci i njihove biografije su stvarni, no ja sam, svejedno, ubacivala neke izmišljene podatke. Haya (lik u romanu, Haya Tedeschi) nije postojala.
U knjizi ima dosta književnih i filozofskih referenci. Radi li se o nekom postmodernom postupku i zašto baš ti autori koje spominjete?
Radi se o mojim raspravama s tim književnicima i filozofima. S tim sam se malo igrala. Pošto je roman dosta tematski mračan, morala sam se malo zabavljati. Neki likovi iz književnosti funkcioniraju kao likovi u mojoj knjizi. No, za razumijevanje knjige nije potrebno prepoznati te reference. Iskoristila sam, recimo, Bernhardovu kritiku katoličke crkve, čisto da ja ne izlazim s tim (smijeh). Također, željela sam se intimno malo svađati sa suvremenom hrvatskom prozom u kojoj su glavni likovi obično neki luzeri s periferije koji sjede doma pred televizorom s daljinskim u ruci i nemaju pojma što se s njima događa. Ja sam htjela opisati jednog intelektualca koji je luzer, ali koji zna što se s njim događa.
Možemo li od povijesti učiti? Jeste li optimist?
Povijest se ponavlja. Povijest je velika prostitutka i manipulatorica. Postoje pitanja, no ne postoji konačno rješenje.
Od vaše prve knjige do danas prošlo je 25 godina. Koliko se toga promijenilo? Kako danas gledate na svoje stare knjige i koji su vam daljnji književni planovi?
Nešto se promijenilo, nešto sam naučila. Ne iščitavam svoje stare knjige, ali znam što sam pisala i što je trebalo ispasti bolje. Trenutno se bavim idejom da sve svoje junake skupim u jednu knjigu i suočim ih. U Sonnenscheinu se već pojavljuje jedan lik iz Doppelgängera.
Kako ste se naučili na život u Rijeci?
Trebalo mi je vremena da naučim 'živjeti mali grad'. Ja i Rijeka se danas trpimo. Rijeka napreduje. Dobila je klizalište, pod šatorom. U jednoj sam knjizi spomenula da Rijeka nema klizalište, a eto, sad ga ima. Samo, malo su uporni s tim karnevalom. Još uvijek traje.
Dossier o Daši Drndić pročitajte ovdje.
Razgovarale Miljenka Buljević i Jasna Vuljević
