Čini se da se niti jedne godine nije toliko malo pisalo o Frankfurtskom sajmu knjiga kao što je to slučaj godine gospodnje 2011. Gdjegdje se nazre tek poneki tekst, poput onog Olje Savičević Ivančević od prije par dana, koja s lica mjesta piše o onome što se događa njoj i ostatku hrvatske delegacije - Tanji Mravak, Ivani Simić Bodrožić i Maši Kolanović. Dakako, uvijek se u medijima nađe i poneki redak o još jednom uspjehu hrvatske književnosti u bijelome svijetu. I to je to. Gotovo da se čovjek sa sjetom prisjeti onih divnih vremena kad se o književnim sajmovima u prijateljskoj nam zemlji nijemih ljudi ne samo mnogo govorilo nego su se oko njih lomila koplja takvom žestinom kao da su popucala sva ona koplja sa slika Paola Uccela.
Gdje su sad ona vremena kad je Modni mačak hrvatske kazališne kritike T. Č. odlazio po uputi poslodavca u Njemačku kako bi raščerečio 'hrvatsku književnu laž' koja se širila po internacionalnim festivalima.
"Hrvatski su mediji proteklih dana masovno obmanjivali javnost o nastupu hrvatske književne ekspedicije na Sajmu knjiga u Leipzigu. Po njima, ondje kao da su postojali samo Hrvati, koji su sve pomeli, a u stvarnosti - nekoliko je mušica kružilo ponad slonovske stražnjice.'
Tako je pisao T.Č. 2008. godine, neposredno prije kraha burzi, u vremenu kad je Ivo Sanader vodio malenu curicu Hrvatsku za ruku svojim krupnim muževnim koracima prema Europskoj uniji, i dok je hrvatski ekonomski guru Ivan Šuker znao postići ekvilibrijum između zlih snaga globalnog liberalnog kapitalizma i potreba hrvatskog čovjeka.
"Osječki literat i pjesnik Delimir Rešicki kružio je oko štanda s francuskom kapicom na voluminoznoj tintari i tu je kapicu uživo namještao pogledavajući prema fotografiji na frizu štanda, a na kojoj mu ta ista kapica pristaje nekako uvjerljivije. Prilijepljena je tu, zajedno s fotografijama ostalih pisaca, kao na haaškoj tjeralici, od kojih neki uopće neće doći, a ostali se, eto, ponašaju kao plavuša u bilo kojem vicu", pisao je u to sretno doba književnog i produkcijskog vrenja talentirani literat i kritičar T.Č., u vrijeme kad su se diljem stare trojedne kraljevine štampali i čitali nebrojeni naslovi lijepe književnosti i snimale serije usred produkcijskog buma koji je tresao Hrvatsku kao što je Velika trešnja zatresla Groad 1667. godine.
Koliko je književnost neke zemlje stamena i jaka pokazuju nam ne samo literati i pjesnici, već više od svih kritičarčad, kako bi to bez imalo ljutog u tinti rekao Miljenko Jergović, koji, žestio se tad T.Č., nije bio pozvan na festival.
"Velika je sramota organizatora što u Leipzig nisu uspjeli dovesti Miljenka Jergovića, našeg ovdje najpoznatijeg beletrista, čija je knjiga 'Dveri od Oraha' u Njemačkoj objavljena u tvrdoukoričenom izdanju".
Razlog zašto najpoznatiji naš beletrist nije bio pozvan na festival T.Č. je odmah dokučio - bila je to nekompetentnost organizatora, na čelu s Alidom Brener.
"Alida Bremer je kao neki gastarbajterski Kruno Lokotar, animator kakvoga nepostojećega gastarbajterskog FAK-a, koja uopće, kao ni Lokotar, ne zna kako treba sastaviti tekstove u programskoj knjižici, što treba reći na promociji i kako je ne učiniti blesavom i dosadnom. Alida Bremer iznikla je niotkud, provjerio sam podatak da je u Njemačkoj doista doktorirala, ali podaci o njezinim radovima na njemačkome svode se na dva ili tri manja stručna rada koja uglavnom nemaju nikakve veze s hrvatskom književnošću. Ona se, naime, u suvremenu hrvatsku književnost razumije jedva nešto više od kakve brucošice kroatistike iz dijaspore.
Doputovala je ovamo, motala se po nekim sajmovima, po Puli, Poreču, gdje li već, upoznala ovoga ili onoga i onda se nekako nametnula i našem ministru kulture, koji je vjerojatno zamislio da je ona prekrasno rješenje jer je, primjerice, ekipa iz Zajednice nakladnika, kojoj je povjerio da organizira hrvatski nastup na prethodnome, još važnijem, Frankfurtskom sajmu, toliko zabrijala da su poveli i urednika časopisa Harahvati, koji je počeo uvjeravati slučajne prolaznike da je podrijetlom Iranac, da se svit konča, a mislim da su u igri bili i svemirci. Brod luđaka u Frankfurtu.
U Leipzigu smo, zahvaljujući Alidi Bremer, napredovali, eto, do autobusa raznorodnih, čudnovatih likova koji, čast iznimkama, ne govore strane jezike, puše i piju kao u mehani, ne odvajaju se jedni od drugih, ne druže se sa strancima, nego samo sa svojima, i to ne sa svima, i svi se međusobno oprezno odmjeravaju, već s obzirom na to iz kojeg klana dolaze, pa se stariji ne druže s mlađima, niti oni iz Zapruđa s onima iz Splita, a i ovi koji se druže, uglavnom si broje 'nastupe'".
O Tempora o Mores, vikao je tad T. Č. izazivajući ljutite reakcije knjiških moljaca koji su ga nazivali 'sramotom hrvatskog novinarstva', ali i raznoraznih pisaca, poput Ede Popovića,
koji se prošle godine zakrvio s najpoznatijim našim literatom u Njemačkoj oko znamenite afere četničenja, ili kako se to književno veli, četnikovanja.
***
U nedostatku velikih afera i slučajeva od kojih će nam srdašca jače zakucati, kao što je to bilo prije tri godine, i dok nam je književnost u tako beznadno bezafernoj situaciji da će je teško spomenuti i u Pola ure kulture a kamoli u Red carpetu, ima čudaka koji će i dalje htjeti čitati knjige hrvatskih pisaca, onih ljudi koji u dubokoj medijskoj sjeni i izvan EPH lupe i dalje iz nekog razloga pišu knjige i odlaze na književne festivale, u zemlje gdje se njihove knjige prevode, makar ne 'tvrdoukoričene', što bi kao trebao biti nekakav jamac kvalitete.
Ako nekoga i nakon svega ovoga zanima što se ove godine dešavalo vezano uz Frankfurtski sajam knjiga, možete pročitati ovdje.
Neven Svilar
