Godinu dana prije no što je umro, skromni je Dickens (1812-1870) u oporuci napisao kako ne želi nikakve spomenike sebi u čast jer želi da ga povijest upamti isključivo po njegovu radu. No, izgleda da se Dickensova želja neće poštivati.
Ususret 140. obljetnici smrti i ne toliko dalekoj 200. godišnjici rođenja ovog velikog viktorijanskog pisca, nekolicina političara i neki Dickensovi potomci izrazili su želju da mu se napokon podigne spomenik, našto su žustro reagirali Dickensovi obožavatelji. Dok obitelj iznosi teze da bi idealno mjesto za spomenik bilo dvorište pitoreskne kuće Eastgate /naslovna/ u Rochesteru u Kentu koju je Dickens često uzimao za poprište zbivanja svojih djela i u kojoj se od 1979. do 2005. nalazio Centar Charlesa Dickensa, članovi udruga Dickens Fellowship i City of Rochester Society osporavaju inicijativu smatrajući da je Dickens, koji je bio poprilično dobro upućen u pravna pitanja budući da je godinama radio po raznim sudovima, bio potpuno precizan u svojoj oporuci u kojoj izričito navodi da ne želi "nikakvu memorijalnu statuu niti spomenik bilo koje vrste". Christine Furminger iz potonje udruge u izjavi za javnost navodi da bi "bilo bahato ignorirati njegove riječi."
Obitelj se pak brani činjenicom da u svijetu već ionako postoji spomenik Dickensu pa još jedan neće škoditi. Taj je spomenik djelo američkog kipara Franka Elwella koji je 1894., ne znajući za Dickensovu zabranu, a po narudžbi Čikaškog velesajma izradio kip Dickensa koji sjedi u stolici, a pod nogama mu se plete mala Nell, glavni lik njegove Stare prodavaonice rijetkosti. Nakon zatvaranja sajma, uprava je kip poslala u Englesku kao dar engleskom narodu da bi ga sin slavnog oca, Sir Henry Dickens, otpravio nazad za Ameriku ni ne otvorivši paket. Taj je ilegalni spomenik postavljen u Clark Parku u Philadelphiji gdje ga pohode brojni Dickensovi obožavatelji.
Baš zbog toga Dickensov čukununuk Mark Charles Dickens, njegov rođak Ian Dickens i ostatak obitelji smatraju da je "već odavno bilo vrijeme da mu se podigne spomenik" navodeći da bi se veselili kad bi se jedan podigao u Rochesteru, drugi u Portsmouthu gdje je rođen, i treći u Londonu, gradu gdje je živio i radio.
Nadležno tijelo Medway Council još se o tome nije izjasnilo, a laburistička vijećnica Julie Shaw kojoj je prvoj pala na pamet ideja o podizanju spomenika izjavila je da se Dickensu u čast ne mora nužno podići spomenik, već da bi mu mogli posvetiti i neki vrt.
Dickens, kao što je poznato, nije jedini autor čije se posljednje želje ne poštuju. Nedavno smo vam pisali o krizi kroz koju prolazi neodlučna obitelj Vladimira Nabokova koji je prije smrti ženi i sinu naredio da spale njegov nedovršeni rukopis The Original of Laura. Jeste li znali da je Vergilije na samrti zatražio da se uništi Eneida? Možete li uopće zamisliti modernu književnost bez Kafkinih djela, za čiji je spas zaslužan Kafkin bliski prijatelj Max Brod? Pa kad se već ne uništavaju nepoželjni rukopisi, zašto se ne bi podizali neželjeni spomenici, zar ne?
