Gradovi koje možemo nazvati 'organskima', odnosno gradovi koji su na neki način stopljeni s prirodom, oduvijek su bili fantazija ljudi. To 'oduvijek' se dakako odnosi na moderni stupanj društva, koji se upravo očituje u pojavi gradova, kao opreke u odnosu na prirodu. Grad je iskorak iz prirode i pojavom grada do kraja je presječena pupčana vrpca koja je čovjeka vezivala uz prirodu. Žal za iskonom, tim vremenom prije vremena, za trenutkom prije razdvajanja majke prirode od svoje čovječje djece očituje se jednako u folkloru, primjericu u kolima koja se plešu, kao i u intelektualnim htijenjima u modernom razdoblju koje možemo nazvati antimodernističkim a što su u Europi posebno na važnosti dobila s ubrzanim razvitkom u 19. stoljeću. No, težnja za organskim gradom, što je na neki način contradictio in adjecto, gotovo nikad nije ostvarena u zbilji. Izuzetak bi u tom smislu bila Amarna Amenofisa IV., točnije Eknatona, faraona vizionara koji je u toj svojoj novoj prijestolnici pokušao ostvariti jedinstvo s prirodom. Nažalost, vjerski rat koji je uslijedio nakon što se Eknaton odrekao starih božanstava doveo je do toga da nakon njegove smrti bude proglašen damnatio memoriae, što je obuhvatio i njegovu Amarnu koja je uništena i napuštena.
U razdoblju razvijenog kapitalizma od kraja 19. stoljeća naovamo svako malo su se pojavljivali neki umjetnici i arhitekti koje su neki nazivali vizionarima, a drugi beznačajnim šarlatanima, a koji su u svojim građevinama htjeli naglasiti baš to 'organsko', i koji su upravo iz prirode preuzimali mnoge ideje za svoju arhitekturu. Ono što je zanimljivo jest da su takvi autori gotovo uvijek imali veliku podršku šire javnosti, a manje znalaca i intelektualaca. Dva primjera u tom smislu odmah padaju na um. Prvi je onaj poznatog katalosnkog arhitekta Gaudíja, kojeg danas obožavaju milijuni, no kojeg je intelektualna avangarda Barcelone (uključujući i mladog Picassa) što je na prijelazu stoljeća bila veoma značajna, vrlo rado i često izvrgivala poruzi. Turistima koji pohode Barcelonu upravo se radovi ove beznačajne i u očima tadašnjih avangardnih mislilaca zabrinjavajuće pojave danas pokazuju kao ono najljepše što taj grad zapravo može ponuditi, iako je prava činjenica da je riječ o slijepoj ulici na koncu jedne arhitektonske epohe, nešto što možemo nazvati organskim odvjetkom neohistoricističke arhitekture. No, ljudima se sviđa, razigrano je i vijugavo. Baš kao što se ljudima jako sviđa i Austrijanac Hundertwasser, još jedna pojava sasvim beznačajna u kontekstu likovne i arhitektonske misli prošloga stoljeća. No, razlozi za to 'sviđanje' leže upravo u toj podsvjesnoj čežnji za spajanjem s prirodom koja se nakon što biva osviještenom može ukazati kao besmislena i u nekim slučajevima čak i štetna, no koja je činjenica.
