“Jadni Vladimir Nazor, pa to je posljednji čin i kraj jedne hrvatske narodnjačke književnosti koja je s Aralicom spala na najtužnije dno vezanosti za tradiciju i jednostavnost.'
Ove riječi Nenada Popovića samo su mali propuh u buri nastaloj oko dodjeljivanja Nagrade Vladimir Nazor Ivanu Aralici, piscu kojeg članovi žirija, barem njih četvero koji su glasali za Aralicu od sedmero koliko ih sjedi u odboru (u sastavu Krešimir Nemec, Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Dubravka Oraić-Tolić, Andrea Zlatar, Julijana Matanović i Borben Vladović), smatraju dovoljno kvalitetnim da dobije nagradu za životno djelo. Nije čudno da su neki ustvrdili kako se sad jadni Nazor okreće u grobu.
Naime, nagrada nazvana po čovjeku koji je u visokoj starosti napustio sav komfor kojeg mu je pružao položaj uvaženog pisca zaslužnog za hrvatsku književnost i pridružio se partizanima u šumskom ratovanju sad je pripala osobi koja je, kako u Jutarnjem listu kaže Adriana Piteša, u devedesetim godinama postala "neformalni Tuđmanov ideološki parlafon, intelektualac koji javno podupire ideje o etničkom čišćenju."
Ovako je žiri, kojem je na čelu bio akademik Tonko Maroević, obrazložio svoju odluku: "Aralica je pisac tradicionalnog realističkog pisma, vješt narator, nesklon eksperimentima, formalnim inovacijama i pomodnim efektima. Iako je historiografska fikcija ostala zaštitnim znakom njegova stvaralaštva, on je pisac koji neprestano širi svoj radijus interesa i teži stalnoj tematskoj obnovi'.
Hrvatska književnost oduvijek je voljela nagrađivati autore 'tradicionalnog realističkog pisma', a pogotovo pisce 'nesklone eksperimentima i pomodnim efektima'. Teško je reći što točno znači fraza 'pomodni efekti', no vjerojatno je da je to sve ono što odudara od 'realističkog pisma' koje pisca čini PISCEM, i zbog kojeg on jest i jedino može biti vješt narator. A vještom naratoru koji je jednom ovladao realističkim pismom svakako ne trebaju 'formalne inovacije', pogotovo ako se može s vremena na vrijeme 'tematski obnavljati'.
Evo što o odluci žirija kaže Miljenko Jergović u Slobodnoj Dalmaciji: "Jedni odobravaju glasno, a drugi šutnjom. Kad je o nagrađenima u Hrvatskoj riječ, na čije se čašćavanje šuti, toga se podržava i slavi. Protiv onih oko kojih ne postoji suglasnost, diže se strašna dreka. Pa iako bi bilo pretjerano ustvrditi kako svi oni, lijevi i desni, vole Aralicu kao Krležu najrođenijega, činjenica jest da im je on, ipak, toliko blizak da ne bi osporavali odluku onih koji su mu nagradu dodijelili.'"
Kad smo već kod 'Krleže najrođenijega' zanimljiva je činjenica da je prvi dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1962. godine bio upravo Miroslav Krleža, također državni pisac, doduše nešto malo manje sklon etničkim čišćenjima i upadanju u granice drugih zemalja (što ga je umalo stajalo glave 1939. godine, kad je nakon Staljinova rata s Finskom izjavio kako bi najradije "otišao u finske dobrovoljce", zbog čega je narednih godina morao strahovati "i od Dide i od Ðide"). I Krleži su neki predbacivali da je nesklon eksperimentima, što je dakako teški nonsens proizišao iz Krležinog spora sa zagrebačkim avangardistima početkom 20-ih godina. 'Pomodnim je efektima', doduše, možda i bio sklon u svojoj ranoj vitalističkoj fazi, koja je hrvatskoj književnosti donijela neke antimodernističke vrhove kasnog esteticizma, poput 'Pana'.
No, Krleža na stranu, bitno je da je Ivan Aralica u modi te sad marljivo skuplja državne nagrade i priznanja za svoj opus. Tako nakon Nazora dobiva i jednog Šenou, nagradu Matice hrvatske koja će mu biti uručena i to za knjigu Život nastanjen sjenama. A što se etničkog čišćenja tiče, tamo gdje je crkva i "sjajan pisac Benedikt XVI.", tamo se pohvala etničkom čišćenju briše. Uostalom, "glavno da je komunizam, kao ekstremni oblik anticrkvene duhovnosti u kršćanskom svijetu, slomljen; s hedonizmom i razularenim liberalizmom lakše će se doći na kraj", kaže Aralica, najdraži pisac s Tuđmanovog nahtkasla.
***
Maleni postskriptum:
Kad smo već kod knjiga koje leže otvorene pored državničkih nam kreveta, iz Velike Britanije dolazi nam vijest kako Tony Blair, kojeg je usput budi rečeno Tuđman držao nedoraslim i nebitnim političarčićem, ima ponešto drugačiji ukus u književnosti od našeg 'krutog i namrgođenog demodiranog generala'. Upitan koje bi knjige volio sa sobom imati na pustom otoku Blair je ponudio prilično eklektičan odgovor. Aliterativan naslov u Guardianu koji glasi Tony Blair's top reads: Tolkien, Trotsky and Treasure Island, jasno ukazuje o kakvom je šarolikom društvancu riječ.
Jednom kad su upitali Kurta Cobaina koji su mu najdraži književnici, ovaj je odgovorio kako se nekako desilo da je riječ o piscima čija prezimena počinju slovom B – Anthony Burgess, William Burroughs, Charles Bukowski, Samuel Beckett… Doduše, usprkos naslovu iz Guardiana, koji nije slučajan budući da su manirističke jezične bravure tradicija britanskog novinarstva, Tony Blair ipak voli i pisce i knjige koje ne počinju na T, a među koje spadaju i djela Emila Zole i Waltera Scotta.
Neven Svilar
