Napisati dobar tekst prokleto je teško. Pisanje je izuzetno zahtjevan posao, zna to svatko tko je probao u životu napisati nešto. Uopće nije bitno o kojoj vrsti teksta je riječ, svako pisanje teško je na svoj način. Danas, istina je, postoje neke vrste škola ili radionica na kojima se poučava kako pisati tekst, no to još uvijek nije usporedivo s glazbenim, likovnim ili filmskim akademijama. Posebno su rijetke škole poezije, a možda prva takva bila je ona koju je 1920. godine otvorio pjesnik i začetnik unanimizma Jules Romains, gdje je poučavao pjesničku tehniku. Nevjerojatnim se čini, no tako je: kad je poezija u pitanju ljudi još uvijek slijede neoplatonistički pogled na umjetnost, s principom božanskog dara, i mudrolijama poput one 'pjesnikom se ne postaje, pjesnikom se rađa.'
Ne treba raditi posebne distinkcije u pogledu težine pisanja različitih rodova i vrsta, iako je činjenica kako prozni tekstovi jesu na određeni način povlašteni. Pa ipak, piscima teško da mogu biti od velike koristi razne vrste autorskog
self-helpa, kakve su u posljednje vrijeme popularne (dovoljno je pogledati sajtove poput onog za borbu protiv spisateljske konstipacije
Overcome writer's block , ili tekstualni ekvivalent fotomontaže barouzovskog tipa kao što je
Cut-up Machine, ili pak ispomoć u imenovanju likova i njihove osobne povijesti,
Fake Name Generator).
Pa ipak, možda je najteže napisati dobru pjesmu, bez obzira na koji način pjesnik shvaćao bit pjesništva; bilo da je riječ o poeziji kao što je gleda T.S. Eliot, gdje zadatak pjesnika nipošto nije nekakvo 'prenošenje svojih emocija', bilo da je u pitanju shvaćanje poezije romantičarskog tipa, koje je, začudo, još i danas, dva stoljeća kasnije, itekako ukopano u svijest ljudi (uostalom, to i jest jedan od glavnih razloga zašto se poezija danas tako malo čita, pogotovo suvremena poezija).
Nedavno je obilježena stota obljetnica nastanka epohalne Eliotove poeme, Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka (koju je, doduše, Ezra Pound objavio tek 1915. godine), a sad podsjećamo i na to da je prije 90 godina, u oktobru 1922., objavljena Pusta zemlja. (Vrijedi reći da je te iste 1922. objavljena i genijalna zbirka Mandeljštamova, Tristia, nazvana prema Ovidiju, kojom je pjesnik na neki način prorokovao vlastitu sudbinu. Također, uskoro će biti i stota obljetnica važne rane zbirke ovog pjesnika, zbirke Kamen, u kojoj su okupljene pjesme nastale 1912. godine).
Evo što Eliot kaže o poeziji: "Pjesma nije provala emocija, već bijeg od emocija; ona nije ekspresija osobnosti pjesnika, već bijeg od osobnosti. No, jasno je, samo oni koji posjeduju osobnost i emocije znaju što znači željeti pobjeći od tih stvari".
Mnogima je kad meditiraju o književnosti i povijesti kulture nužan nekakav dijakronijski ormarić, odatle i ona vječna poredba s ladicama i trpanjem umjetnosti u razne pretince. Nekima je pak pogodno na književnost i na izmjenu pravaca, škola i stilskih epoha gledati kao na neku vrstu enfilade; palača s nizom vrata u istom pravcu pretvorena u muzej starih majstora, gdje bi svaka naredna soba imala biti jednim književnim razdobljem, i gdje bi se čitatelji poput kakvih posjetitelja muzeja šetali iz jedne u drugu prostoriju i gledali umjetnine. U takvoj bi situaciji njemački ranoromantičarski genije Novalis, čija je 240. obljetnica rođenja obilježena ranije ove godine, bio okačen na zid blizu ulaza u romantičarsku sobu: "Ljudi okrivljuju pjesnike zbog pretjerivanja i, tako reći, gledaju im kroz prste zbog njihovog slikovitog, metaforičkog jezika, čak se zadovoljavaju time da bez dubljeg ispitivanja njihovoj fantaziji pripišu onu čudesnu prirodu što vidi i čuje mnogo štošta što drugi ne vide i ne čuju, i koja u ljupkom ludilu čini od stvarnog svijeta što joj je volja; ali meni se čini da pjesnici još ni izdaleka dovoljno ne pretjeruju, da samo mutno slute čarobnost onoga jezika i da se fantazijom igraju samo onako kako se dijete igra čarobnom palicom svoga oca".
Nešto dalje u toj hipotetskoj romantičarima posvećenoj prostoriji (kroz koju bi, dobro je znano, T.S. Eliot samo protrčao nimalo zainteresiran za silnu provalu patosa na zidovima), stajao bi i Percy Bysshe Shelley, koji je ove godine proslavio 220. rođendan, a koji o pjesništvu kaže: "U djetinjstvu društva, svaki pisac nužno je i pjesnik, jer i sam jezik je pjesništvo; a biti pjesnik znači shvatiti istinu, ljepotu, jednom riječju, dobro koje postoji u odnosu, prvo, između postojanja i zapažanja, i drugo, između zapažanja i izražavanja. Prvobitno, svaki jezik, bliže svome izvoru, sam po sebi je kaos cikličke pjesme; leksikografsko obilje i gramatičke razlike su djela kasnijeg vremena i predstavljaju samo spisak i oblik pjesničkih tvorevina."
Pitanje što je poezija i što je svrha poezije oduvijek je bilo temeljno pitanje na koje su pokušavali odgovoriti svi pjesnici, neki kroz samu poeziju, neki i teorijskim tekstovima. Samuel Taylor Coleridge rođen je samo nekoliko mjeseci nakon Novalisa, u listopadu 1772., prije 240 godina. "Pjesma je ona vrsta teksta", kaže Coleridge, "koji je suprotan djelima znanosti, jer ima za svoj neposredan cilj zadovoljstvo, ne istinu… Što je poezija tako je blisko pitanju što je pjesnik da odgovor na jedno sadrži i rješenje drugog. Jer to je distinkcija koja proizlazi iz samog poetskog genija, koji izgrađuje i uobličava slike, misli i emocije pjesničkog duha."
Ovako je o pjesništvu govorio Coleridge, taj, dobro je poznato, veliki uživalac opijuma. Ovu kratku jurnjavu kroz tekstove pjesnika o pjesništvu započeli smo jednim velikim britanskim pjesnikom 20. stoljeća, a završit ćemo mislima drugog, koji je preminuo od posljedica overdoziranja morfijem, zbog pogreške liječnika. Velškog majstora Dylana Thomasa 'nimalo ne zanima poezija, već isključivo pjesme'. Thomasov pogled na poeziju nije u sebi sadržavao neoplatonističku klicu, držao je kako je za pjesnika važna njegova zanatska vještina, te da je pjesništvo naporan i zahtjevan posao. No, ako nije vjerovao u muze s mandolinom, vjerovao je u čarobnu moć slučaja, koju je u isto vrijeme kad je pjesnik bio na vrhuncu na polju glazbe istraživao John Cage. "Magija u pjesmi uvijek je plod slučajnosti. Ni jedan pjesnik ne bi intenzivno radio na zamršenom zanatu zvanom poezija da se ne nada da će se iznenada dogoditi slučajna magija… A najbolja je pjesma ona čiji se ne-magični pasaži na kojima je pjesnik naporno radio približavaju, u teksturi i intenzitetu, trenucima magične slučajnosti."
Neven Svilar
