Miris knjige

Kemičari s University Collegea u Londonu posvetili su se istraživanju mirisa knjiga, posebno onih starih.

Large_miris_knjige

Rijetko što može iznervirati više od loše poredbe odnosno metafore. A jedna od najgorih i najotrcanijih je poredba između A i B, pri čemu je A neki fenomen a B – žena. Ovo je, priznat ćete, jedna od najčešćih poredbi, koje se rado poduzimaju svi, od loših novinara, preko loših književnika i aforista pa sve do loših sportskih komentatora. Pa ipak! Tema o kojoj pišemo primorala nas je, doduše ne posve bez opravdanog samoprezira, da učinimo ono za što smo mislili da nikad nećemo. U talijanskom filmu Dina Risija Profumo di donna, kojeg je kao i svega čega se dotakne Hollywood do kraja profanirao u svom remakeu (uključujući i Al Pacina koji se na rijetko iritantan i neuspješan način preglumio u naslovnoj ulozi, za što je, sjetimo se, zaslužio i Oscara), slijepi protagonist sa suicidalnim intencijama vodi se svojim istančanim osjetilom njuha, koje mu govori o stvarima često više nego što bi to mogla rutina retinalnih podražaja. Do vrhunca tog njušnog tour de forcea, kao što kaže i sam naslov, dolazi u doticaju glavnog lika sa ženom.

Mnogima koji su gledali ovaj film možda bi se mogla učiniti suviše nategnutom analogija koju ćemo ovdje iznijeti, a koju smo najavili na početku ovog teksta. Naime, da svaki pravi ljubitelj knjige u doticaju s predmetom svog obožavanja, s tom vrhunskom i jedinstvenom izmišljotinom roda ljudskoga, postaje isto što Il Capitano, glavni lik našeg filma. A knjiga postaje donna. S tim se mnogi možda neće složiti, no siguran sam da mnogi koji vole knjigu, i to ne samo kao koncept, već kao fenomen fizičkog svemira, znaju da je to tako. Pa čak i oni među nama kojima je pušenje više od kutije cigareta dnevno drastično smanjilo mogućnost uživanja u intenzitetu mirisa knjige. Uostalom, nije li miris knjige jedan od razloga zašto nikad do kraja ne bismo moglo prihvatiti e-knjige, tablete, kindleove i ostale elektronske novotarije, koje možda posjeduju privlačnost inovacije kao i nezanemarivi praktični element, no koji nam nikad neće moći zamijeniti pravu knjigu.

Svi poznajemo miris knjige, a mnogi među nama imaju fetiš njušenja knjiga. Nema tu ničega perverznog, već je naprosto riječ o strastvenom uživanju u tom specifičnom mirisu. Bilo da je riječ o novim knjigama ili da su u pitanju stare knjige od kojih svaka ima onaj karakterističan nezamjenjiv vonj, što nas kao olfaktivni ekvivalent Proustovim madeleine kolačićima nosi u neka prošla vremena, miris knjige je neizostavan element užitka u čitanju.

Tvrdnja da miris knjige ne možemo usporediti ni sa čime možda nije u potpunosti točna, no u kombinaciji s njezinom taktilnom i vizualnom komponentom istina je da ona unosi ljubitelja knjige u jedan poseban svijet. I zato kad uživatelj mirisa knjige gleda film Farenheit 451 pati od neželjene sinestetičke reakcije nakon što vidi sve one knjige koje gube svoj miris dok se oko njih intenzivno širi vonj paljevine.

Knjige u čijem mirisu uživamo u sebi mogu nositi ono što nazivamo književnost, ali i znanost. I dok je književnost najčešće konotativni labirint, znanost ide za krajnjom denotacijom. I zato je jednako zanimljivo razmatrati miris knjige prepuštajući se dokonoj kontemplaciji kao i proučavati način na koji to čine znanstvenici.

Baš poput kemičara s University Collegea u Londonu koji su se posvetili istraživanju mirisa knjiga, posebno onih starih. Zaključili su kako papir sa starih knjiga otpušta na stotine agresivnih organskih spojeva. Osim toga, došli su do zaključka kako je u pitanju kombinacija travnate note s blagim daškom kiselina i naznakom vanilije a sve s izrazitim zadahom plijesni. Usprkos ovom neugodnom opisu mirisu knjiga kao i činjenici da je istraživanje dokazalo kako je taj božanstveni miris knjige zapravo samo pljesniva mirisna bomba bez ustručavanja možemo biti sigurni kako će uživatelji knjižnog opijuma i dalje uživati u snažnom mirisu knjiga.

Neven Svilar
foto: maureen_sill (flickr)

24.04.2012