Još jedna od uvaženih gošći 13. FEKP-a je i Marica Bodrožić, njemačka spisateljica, ali naše gore list. Rođena je 1973. u Zadvarju u Dalmaciji, a deset godina kasnije odselila je u Njemačku i njemački jezik postaje jezik njezina stvaralaštva. Objavila je brojne knjige, a ovom prigodom izdvojimo zbirke priča: Tito ist tot (Tito je mrtav, 2002) i Der Windsammler (2008).
U razgovoru s FEKP-ovom Katarinom Brajdić, Marica nam, između ostaloga, otkriva:
"Njemački je sasvim jednostavno jezik u kojem živim već 30 godina, mislim da je jasno da nemam za književnost ništa drugog osim svog života, a sve što sam ikada mogla misliti (u filozofskom smislu), to sam mogla samo na njemačkom jeziku. Možda bi, da su mi roditelji iz Dalmacije otišli u New York ili London, tu ulogu odigrao engleski, to se nikada ne može znati. Ali sad mi je ovaj jezik zadatak i sudbina u jednom i puno ga volim, ima jednu prekrasnu dubinu koja je npr. i Hanni Arendt poslije Drugog svjetskog rata pomogla da ne mrzi taj svoj prvi jezik, a to je bio i jezik Auschwitza. A hvala Bogu da Auschwitz nije imao zadnju riječ, njemački je bio i ostaje jezik Goethea i Hegela, Heinricha Heinea i Friedricha Schillera, Hölderlina i Nietzschea, znači on ima svoju metafizičku dubinu koja je kao stvorena za mene i koja me – nekada čak u mističkom smislu – inspirira."
Razgovor u cijelosti možete pročitati ovdje.
izvor: Večernji list
foto: Marica Bodrožić (Literaturhaus Salzburg)
