Prošle godine na ovim ste stranicama čitali dnevničke zapise Krune Lokotara koji je s gomilom predstavnika naše književne scene pohodio lajpciški sajam na kojem je po prvi puta Hrvatska bila zemlja-partner. Ove nas je godine dosta manje i Hrvatska više nije u fokusu, no čini se da Nijemci imaju jako dobro pamćenje i još su im svježi hrvatski pisci koje su prije godinu dana gledali po lajpciškim halama, klubovima i u televizijskim emisijama. No, vratimo se malčice unatrag i objasnimo kako se to ove godine Booksa zatekla u ovom njemačkom gradu. Poziv je stigao od samog direktora sajma Olivera Zillea koji je izrazio želju da surađuje s nama smatrajući da bi im naše iskustvo regionalnih suradnji moglo biti od koristi. Koliko god se to nama tad činilo nevjerojatno, evo nas ipak ovdje.
Put je, kako je bilo i za pretpostaviti, išao preko Berlina, jednim od German Wingsovih letova, ali nam je jedno slučajno poznantsvo s mladim muzičarem Tobijem omogućilo da prespavamo u Berlinu, u kvartu Prenzelauerberg, u ulici koja vodi do linije na kojoj se nekad protezala granica između istočnog i zapadnog Berlina. Iako nevidljiv, zid je metafizički još uvijek prisutan, ali daje neku krivu sliku prošlosti zbog sjaja novih fasada u istočnom i ruševnih, neobnovljenih ulica u zapadnom dijelu. Tobi inače studira glazbu i izdržava se sviranjem po jazz klubovima kojih je u Berlinu poprilično. Drugo jutro hvatamo vlak za Leipzig gdje nas na samom kolodvoru dočekuje informativni štand sajma. Već prvi susret s gradom pokazuje nam koliko im je sajam bitan i koliko grad živi s njim.
Leipzig ima oko pola milijuna stanovnika, dok sam grad izgleda mnogo veći od Zagreba, slična arhitektura u centru grada, ali po dva-tri kate više, mnogo šire ulice, jedan od najvećih željezničkih kolodvora u Europi... Kratki check-in u hotelu i odlazak na sajam. Sajamske hale ipak su samo sajamske hale, koliko god veće i grandioznije izgledale od naših velesajamskih, ali jedna je stvar kad uđete na lajpciški sajam odmah jasna – ovdje se knjige ne tretiraju kao proizvod, ovdje je riječ o piscima. Štandovi su ukrašeni primjercima knjiga, ali one nisu za prodaju, sve što želite kupiti pronaći ćete u velikoj knjižari na ulazu u 4. paviljon, ostalo se svodi na obilaženje promocija, okruglih stolova, slušanje intervjua i upoznavanje pisaca. Sve zapravo izgleda kao veliki festival.
Na samom ulazu u sajam postavljena je Das Blaue Sofa na koju sjedaju glavni gosti sajma i uživo daju intervjue za televiziju. Ove su godine ti gosti Junot Díaz, Péter Esterházy, T.C. Boyle, Daniel Kehlmann, Günter Grass... da spomenemo samo neke. Malo dalje stakleni box, mobilni radijski studio i u njemu tonac, režiser, voditelj i opet neki gost-književnik, i oni idu live. Uz to, iako smo na sajam došli malo nakon otvaranja ljudi je toliko da se čini da u gradu nije ostao nitko.
Iznad hrvatskog štanda zastava. Na štandu zatičemo Perišića, Karakaša, Filipa Šovagovića, Dalibora Šimpragu, Slađanu Bukovac... Dobro raspoložen Nenad Popović čavrlja s njemačkim kolegama. Dva štanda dalje Alida Bremer i njezini gosti. Odlažemo naše materijale i pokušavamo napraviti neki plan sastanaka, no upravo počinje promocija Ivane Sajko. 
Samo čitanje traje punih 36 minuta. Ne razumijemo ništa jer sve je na njemačkom, osim Ivaninih odgovora iz kojih pokušavamo zaključiti koje je bilo pitanje. Ivana govori o moći književne riječi u ovom momentu, na ovom konkretnom sajmu, o tome kako umjetnik mora biti drugačiji, a u isto vrijeme se ne smije utopiti u vlastitoj autističnosti, kako mora znati komunicirati... Sa srpskog sajma prekoputa dopire pjesma, neki čovjek pjeva u mikrofon. Nitko se ne obazire. Promocije se održavaju u Caféu Europa, na svaki puni sat novi program. 
Slijedi Marko Pogačar koji se upravo vratio iz Nikaragve, govori o politici i poetici, o pjesničkoj riječi koja je potpuno otvorena i podložna interpretacijama, što mu se sviđa. Iako mrzi etikete ipak govori o punku (svira u bendu) i o tome kako je on danas samo lifestyle.
U isto vrijeme okrugli stol na temu malih književnosti koji vodi Nenad Popović. Robert Perišić upozorava na stereotipe Balkana koje urednici traže u knjigama autora koje žele prevesti na njemački (Norveška, Švedska, Finska i Island bratski dijele jedan štand. Hrvatska ima dva. Ne radimo baš na ukidanju tih stereotipa). Slađana Bukovac inzistira na tome da je to problem svim malih književnosti, ne samo balkanskih. Pita se koliko je Hrvata u zadnjih deset godina pročitalo kojeg rumunjskog, litvanskog ili bugarskog autora? Ljudi slušaju, sve je puno, nema jedne slobodno stolice. Mi i dalje u stankama između promocija pokušavamo uhvatiti nekog iz organizacije sajma i odraditi sastanak, barem ga dogovoriti. Alida nam je kontakt osoba, ali ona moderira sve promocije. Na kraju odustajemo i minglamo s ekipom. U šest odlazimo sa sajma. Navečer u devet, Edo Popović nastupa u nekom jazz klubu u gradu.
Počinje kiša. Marko Pogačar nas nagovara na šetnju kroz grad. On je pjesnik, njemu je ok šetati po kiši. Mi razmišljamo o tome kako će nam promočiti cipele. Marko gleda naokolo i govori nešto o nekoj crkvi koju su srušili i sad je ponovno grade. Ja gledam u rub kišobrana i ne vidim ništa. Pronalazimo neki španjolski restoran i jedemo razgovarajući o radionici književne kritike koju namjeravamo raditi. Pogačar izlaže svoje ideje. Mi pažljivo slušamo i žvačemo.
Evo nas i u klubu. Na ulazu stoji čuvar i ne pušta nas unutra. Sve je puno! Nema više mjesta! Pred njim metalna kutija s novcem. Naplaćuju ulaz?! Ipak je sve puno! Ulazimo s ekipom HTV-a. Promocija je upravo počela. Opet čitanje. Dugotrajno. Na njemačkom. Publika upija svaku riječ. Smiju se na svaku šalu. Surađuju. Edo Popović odgovara na pitanja. Ostao je bez glasa pa jedva govori. Pljesak na kraju i red za potpise. U gužvi ljudi prepoznajemo Olivera Zillea. Trenutno se u gradu održava na desetke ovakvih čitanja (ukupno će ih biti preko 1500), ali on se pojavio baš na ovom. Alida Bremer govori da je sve to rezultat dobro odrađene prošle godine. Prošla je ponoć. Hvatamo niskopodni tramvaj do hotela. Sutra valjda odradimo koji sastanak, za promocije uopće ne sumnjam.
