Nakon prvotnog oduševljenja lajpciškim sajmom, fascinacije kulturom čitanja lajpciške publike, brojem posjetitelja u lajpciškim dvoranama i na čitanjima razasutim po cijelom gradu, slijedi malo otrežnjenje. Prvo je internet. Nakon Zagreba u kojem mi je jedini odmor od internetske veze vožnja autom od kuće do Bookse, ovdje se jedva jedvice probijam do zagrebačke redakcije i uz dosta peripetija šaljem prvi tekst. Smješteni smo u hotelu Holiday Inn. Nemamo nikakvih pritužbi, ni na sobu, ni na doručak, ali password i login koji na recepciji plaćamo 10 eura za dva sata nikako da mi omoguće pristup. Pokušavam pola sata, nakon čega se spuštam u lobby i žalim na recepciji. Ne znaju u čemu je problem i nude mi njihov kompjuter za istu cijenu. Pristajem, iako na njemu nemam Photoshop, pa fotke obrađujem na svom kompu i s memory stickom ih prebacujem na njihov. Doduše, ponijela sam i stick za mobilni internet, ali s njim veza svako malo puca što me izbacuje iz takta pa odustajem. Na sajmu ista stvar. Spominje se neki wireless, ali nitko ga nije uspio pronaći. Pretpostavljam da postoji press-centar s osiguranim internetom za novinare, ali tko bi se sjetio akreditirati?
Druga prepreka je njemački. Činjenica da engleski jezik praktički ne postoji samo govori u prilog veličini njemačkog tržišta. Niti jedan program u katalozima, niti jedna najava, niti jedna reklama, niti jedna uputa za smjer, ništa, ama baš ništa nije napisano na engleskom. Sva čitanja, svi razgovori s gostima, okrugli stolovi, sve je to na njemačkom. Stojimo dva metra od Plave fotelje na kojoj sjedi Günter Grass i ne razumijemo ni riječi, koja katastrofa! Sa sjetom se sjećamo naših književnih večeri s projekcijama prijevoda. Od gomile knjiga po kojima prebiremo na sajmu (onih izložbenih jer, kao što smo već rekli, sajam nije prodajni) razumijemo samo one izložene na američkom štandu. Par 'best of' naslova i Obama. U kalendar upisujemo tečaj njemačkog, čisto da ne zaboravimo kad se vratimo nazad.
I to je to što se pritužbi tiče. Na sve ostalo dojam varira od 'ugodno iznenađeni' do 'fascinirani'. Pred ulazom u sajam parkirana je gomila televizijskih kombija. Pitam se je li ta kultura čitanja o kojoj govore rezultat medijske praćenosti književnosti ili je medijska praćenost rezultat velikog interesa publike? Ah, to vječno pitanje! Televizijska kuća Arte na sajmu ima svoj studio i svoj program – od čitanja, razgovora s gostima do okruglih stolova na temu slam poezije, interneta i književnosti... Mlađa publika sjedi izvaljena u foteljama i pažljivo prati. Ostali hodaju u manga kostimima. Zaustavljam dvije manga cure i pitam ih o čemu se radi. Kažu da idu na natjecanje. Crtaju svoje manga stripove i glume u 5-minutnim sekvencama iz filmova. Pun ih je sajam.
U međuvremenu obilazimo programe – 'Die kroatische Literatur reist nach Europa' naziv je jednog od njih, a prije njega 'Junge Literatur aus Kroatien'. Na projekcijskom se platnu izmjenjuju Boris Dežulović, pokojni Simo Mraović, Vlado Bulić, Aljoša Antunac i Dalibor Šimpraga. Na štandu stoji njemačko izdanje Fantoma slobode - '10 kroatische Autoren an der Leipziger Buchmesse 2009'. U njemu Veljko Barbieri, Slađana Bukovac, Daša Drndić, Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Damir Karakaš, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Slobodan Šnajder i Filip Šovagović. Nas ipak više zanimaju programi u organizaciji fondacije Traduki, europske mreže za promicanje književnosti i knjiga, u koju su uključene Albanija, Austrija, BiH, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Njemačka, Rumunjska, Slovenija, Srbija i Švicarska. Upoznajemo Hanu Stojić, prevoditeljicu s njemačkog i na njemački koja radi u Tradukiju i razgovaramo o mogućim suradnjama. Odlazimo i na njihov program Die Balkan-Nacht u jedom art-kinu na kraju grada. Vodi ga Alida Bremer. 
Opet je sve puno. Kako je program, pogađate, na njemačkom, ostajemo ispred dvorane i razgovaramo s ekipom iza šanka koja vodi kino. Kažu nam da je kino privatno i da ne primaju nikakve donacije ni od grada ni od države. I nisu jedini! U Leipzigu ima ukupno četiri art kina, od kojih je samo jedno sponzorirano gradskim novcima. Oni postoje deset godina.
Subota je napokon dan za sastanke. Nalazimo se s direktorom sajma Oliverom Zilleom i njegovom asistenticom. Želi znati kakvi su nam dojmovi. Razgovaramo o programima koje radimo u Booksi (nevjerojatno koliko je upućen) i nagovara nas da se uključimo u lajpcišku priču. Nas čudi njihov proaktivan pristup, njihova inicijativa. Oni žele kontakte, žele upoznati ljude, žele se više povezati. A mi? Mi se opraštamo od naših njemačkih domaćina i napuštamo lajpciški sajam, 2.135 izlagača, 1.500 autora, 1.900 programa, gomile njemačkih posjetitelja i dva hrvatska štanda.
