Prije nekoliko dana u jednom intervjuu književnici Jennifer Egan, autorici koja je nedavno nagrađena Pulitzerovom nagradom, postavljeno je pitanje što bi savjetovala mladim piscima.
"Moj savjet je sasvim jednostavan. Broj jedan: Čitajte! Čini mi se nevjerojatnim koliko ljudi koje znam i koji žele biti pisci zapravo uopće ne čita. Nisam uvjerena da netko zaista želi biti pisac ako ne čita. Mislim da problem ne leži u tome da oni moraju čitati više, već naprosto da porazmisle o životnim ciljevima. Čitanje vam daje snagu, ono pomaže i nagoni vas da radite zanimljive stvari. Mislim da morate čitati ono što želite pisati. Ništa manje."
Egan je zaista u pravu kad kaže kako postoji velik broj 'pisaca' koji ne čitaju u strahu da im tuđi tekst slučajno ne naruši snagu i originalnost vlastitog rukopisa te ugrozi 'integritet'.
Egan je prije koji tjedan dobila Pulitzerovu nagradu, što podsjeća na jednu anegdotu o tome koliko je bitno da pisci čitaju (i novinari također!). Naime, kad je objavljena vijest da je T.S Eliot dobio Nobelovu nagradu za književnost novinar koji je bio u Eliotovoj blizini pitao ga je za koje je djelo nagrađen, na što mu je Eliot rekao: "Mislim za čitav korpus". Drugi dan je na naslovnici izašao tekst u kojem je stajalo 'T.S Eliot dobio Nobela za svoje znamenito djelo 'Čitav korpus'.
***
Moraju li pisci čitati? Odgovor na ovo pitanje uvijek je bio samo jedan. Dakako, pod uvjetom da itko mora išta raditi, pri čemu se dalje postavlja pitanje 'moraju li pisci pisati?'. Ovo drugo pitanje zahtijeva i više razmišljanja od onog prvog i nije nužno povezano s analognom mišlju muzičara Jacka Brewera iz Saccharine Trusta koji kaže "Once the music leaves your head it's already compromised". O tome trebaju li pisci pisati najviše se razmišljalo u vrijeme kad je pitanje smisla poezije stavljeno u prvi plan, kad bi se ono zbog stravične svjetske bure izlučilo iz metafizičke prtljage književne povijesti. Trebaju li pisci pisati? Zašto bi? Moraju li pjesme izići na papir? To su se pitali ljudi u godinama oko 1917., jednako kao što su se pitali imali smisla pisati poeziju nakon 1945. i Auschwitza.
Kako pisac može biti pisac bez da piše? Sjetimo se prigovora Andréa Gidea Oscaru Wildeu. Gide je, naime, znao kvocati dendiju, geniju i fićfiriću Wildeu kako bi mu bilo bolje da malo manje živi i priča, a malo više piše i posveti se tekstu!
No, kako pisac može biti pisac bez da piše? Probajmo odgovoriti na to pitanje i ako mislimo da je ono besmisleno i glupo. Prije svega, ako ćemo vjerovati ISKUSTVU, a zašto ne bismo, jedan od načina jest da taj pisac bude veći od života, 'larger than life' figura koja samom svojom pojavom razbija svaku pomisao na postojanje razlike između teksta i svemira izvan teksta. On mora biti Neal Cassidy. On mora biti Maksimin. On mora biti Jacques Vaché. On mora biti Arthur Cravan!
***
Cravan je jedna od najzanimljivijih figura pariške avangarde do 1918. godine. Ne samo pariške, već i DADA kruga Barcelone i New Yorka. Cravan je doveo preuzvišenu neuzvišenu destruktivnu DADU do njezine krajnje konzekvence. Samouništenja autora.
Rođen 1887. godine kao Fabian Avenarius Lloyd u Lausanni, drugi sin Hélène Clare St. Clair i Otha Hollanda Lloyda, čija je sestra bila udana za genija i bonvivana Oscara Wildea, ovaj oduševljeni pugilist promijenio je ime u Arthur Cravan 1912. godine u čast svoje zaručnice koja je rođena u mjestu Cravans na zapadu Francuske.
Arthur Cravan je cijeli život išao prema ostvarenju vlastitih snova, rabota koja uvijek dolazi na naplatu. Poznata je priča o tome kako je izbačen iz škole, britanske vojne akademije. Nakon svađe s bahatim i strogim učiteljem, mladi Cravan, već tada planina od čovjeka, došao je do katedre i sjeo na stolicu prestravljenog učitelja preokrenuvši ga i skinuvši mu hlače, te ga pošteno istukao po guzici, onako kako je ovaj dotad tukao nemoćne učenike.
Cravan je, doduše, znao i pisati. Ponekad bi iz sebe znao iscijediti kakvu pjesmu, a godine 1912. objavio je prvi od četiri broja svog časopisa Maintenant! (Sada!), u kojem se zajebavao razvijajući anarhističke ideje (u prvom broju je uz sliku Marie Laurencin napisao kako "vas nagoni da je dobro pojebete", na što je njezin ljubavnik Guillaume Apollinaire pobjesnio i izazvao ga na dvoboj koji se ipak nikad nije dogodio). No, on nije bio čovjek koji je samo pričao. Sve što je obeća u svom anarhističkom časopisu to je i ostvario. Tako je opljačkao draguljarnicu u Švicarskoj za što nikad nije uhapšen, a za vrijeme rata sa svojim krivotvorenim pasošima proputovao je uzduž i poprijeko čitavu blokiranu Europu, Ameriku i Meksiko. Izazvao je na boksački meč za titulu svjetskog prvaka šampiona Jacka Johnsona koji ga je nokautirao već nakon prvih par sekundi prve runde. Na svojem dobro reklamiranom predavanju za dame iz visokog pariškog društva Cravan je izišao potpuno gol i govorio o lijepim manirama, nakon čega je uhapšen i odveden u zatvor. Godine 1914. u časopisu Maintenant objavio je kratki autobiografski sastavak: "Samouvjeren čovjek – mornar na Pacifiku – gonič mula – berač naranči u Californiji – trener zmija – hotelski lopov – nećak Oscara Wildea – drvosječa – bivši boksački prvak Francuske – šofer u Berlinu itd". U New Yorku 1918. godine oženio se za slikaricu i pjesnikinju Minu Loy, s kojom je otišao u Meksiko kako bi izbjegao regrutaciju. Iste godine njih se dvoje odlučuju na put do Buenos Airesa, no zbog pomanjkanja novca samo je Mina Loy otišla regularnom brodskom linijom, dok je Cravan na put krenuo malim drvenim čamcem. Ubrzo nakon što je krenuo nestao je u karipskim vodama. Prema legendi Cravanov čamac se prevrnuo u oluji nakon čega su ga opkolili morski psi. Cravan je pojeo prve tri psine prije nego što su ga drugi dokrajčili...
***
Moraju li pisci pisati? Odgovor je ipak - ....
Neven Svilar
foto: r2hox (flickr)
