Svaki pisac prije ili kasnije došao je pred polifoni zid sazdan od bezbroj autorskih glasova. Dok je na neke autore takvo suočavanje imalo izuzetno pozitivan utjecaj, a u tom smislu T.S. Eliot odmah pada na pamet, drugi bi se pisci u takvoj situaciji našli pred egzistencijalnim ambisom. To je ono što Harlod Bloom naziva 'anksioznost utjecaja', gdje se autor shvaća upravo preko njegovog literarnog dijaloga sa svojim književnim prethodnicima, odnosno s tradicijom.
No, čini se da je danas ipak situacija ponešto drugačija nego što je bila prije, i da pisci danas nemaju toliko problema u suočavanju sa svom enormnom literarnom kakofonijom što se zove literaturom jednog pisca. A ako netko misli da je to pozitivno i da je moto o stajanju na ramenima velikana prevladana floskula, neka mu bude. Nažalost ljudi miješaju pojam 'utjecaja' s onim 'originalnosti', što je najveća greška koju jedan pisac može počiniti. No tako je kako je. A najnovija matematička studija 'Quantitative patterns of stylistic influence in the evolution of literature', u kojoj je analizirano više tisuća literarnih tekstova napisanih u posljednjih 500 godina, pokazuje kako starija književnost sve manje utječe na pisce. Grupa američkih matematičara s Darmouth Collegea na čelu s Danielom Rockmoreom odlučila se na proučavanje trendova u literarnom stilu. Pomoću 7.733 djela 537 autora napisanih nakon 1550. godine proučili su frekvenciju pojavljivanja 307 'riječi bez sadržaja' kao što su 'of', 'at' i 'by'. Te su riječi nazvali 'sintaktičkim ljepilom' jezika – 'riječi koje sadrže malo značenja same po sebi no koje tvore most između riječi koje tvore značenje' i na taj način 'daju koristan stilistički otisak' autorstva.
Nakon proučavanja frekvencije pojave takvih riječi matematičari su došli do nekoliko zanimljivih saznanja, od kojih su neka samorazumljiva, poput onog da su autori iz nekog povijesnog razdoblja stilistički slični svojim suvremenicima. No, uočeno je i kako se postepeno smanjuje utjecaj starijih povijesnih razdoblja na novu književnost. Tako su, primjerice, autori 18. i 19. stoljeća još uvijek pod znatnim utjecajem starijih književnih djela, dok su autori iz kasnog 20. stoljeća pod snažnim utjecajem isključivo autora koji pišu unutar istog desetljeća kad i oni. Ovo jasno govori o tome koliko je klasični literarni kanon, koji je nekada imao značajnu ulogu u književnom životu, danas izgubio na važnosti i kako treba preispitati značenja pojma 'klasik', baš kao što je to nekada činio Eliot.
foto: nikkorsnapper (flickr)
