Nakon izlaska Kalendara Maja često vam je postavljano pitanje o tome zašto je roman nastajao u periodu dužem od šest godina. Roman se razvija iz motiva maturalnog putovanja kao MATURalnog putovanja, odnosno rekreiranja proživljenih događaja grupe penzionera. Kako su izgledale etape nastanka romana?
Roman je nastajao u više etapa i postepeno se širio. U početku su postojale neke pomalo maglovite ideje, no roman je zapravo nastao iz više izvora. Možda je i to razlog zašto je u jednom trenutku počeo bujati. Prva ideja je bila maturalno putovanje penzionera. Na to me navelo jedno stvarno maturalno putovanje. Naime, moj prijatelj i prevodilac na njemački Klaus Detlef Ollof je otišao na jedno takvo ponovljeno maturalno putovanje u Poljsku. Pričao mi je o zanimljivim događajima s tog putovanja i rekao mi je kako se jako dobro proveo. Taj motiv maturalnog putovanja je ušao u moj roman Djeca Patrasa samo kao jedan sporedni 'detalj'; kad se glavni junak i junakinja vraćaju brodom iz Grčke prema Italiji tamo susreću njemačke 'maturante' koji imaju sedamdesetak godina i koji igraju neku glupu igru. To je bila nekakva početna ideja i kao što se događa s početnim idejama ona je bila veoma površna. Naime, bio sam naumio napisati humorističan roman o penzionerima na ponovljenom maturalnom putovanju no to bi bilo malo na prvu loptu. Kad sam počeo pisati taj roman shvatio sam da tim starim ljudima zapravo nedostaje jedan čitav život. Upravo iz tog nedostatka su se rodili drugi dijelovi romana koji su, neki ljudi kažu, zanimljiviji od ovog dijela romana koji se dešava na brodu.Tako su ti likovi dobili svoje djetinjstvo ali i kontekst svoga djetinjstva. Dobili su zapravo život. Tako se roman proširio.
Druga ideja došla je preko jedne Nabokovljeve priče u kojoj muž i žena bježeći od Nijemaca raznim sredstvima putuju prema jugu Francuske ne bi li se ukrcali na brod za Ameriku. Na putu žena pukne i krene niz događaja povezanih s njom i njenom prošlošću. Ono što je zanimljivo jest to što se nikako ne može povezati to što ona govori s onim što jest. Ona je, naime, potpuno nepouzdan pripovjedač i to od onih koji nisu sasvim normalni. Moja junakinja jest normalna ali je krajnje nepouzdana i to je bilo porijeklo njezinog lika. Potom su se na njezin lik nakalemili neki ljudi koji poznajem odnosno karakteristike različitih osoba. Dakle taj ženski lik je druga ključna stvar u nastanku romana.
Tu je i muški protagonist kojem sam dodijelio jedan životni i jedan literarni uzor. Literarni uzor mu je Gimpel Luda iz Singerove priče, a životni uzor su ljudi koje sam vidio oko sebe. Oko toga se počeo graditi roman.
Imamo ta dva maturalna putovanja koja su okviri priče, poput dvije stative unutar čije mreže se nalaze događaji koji kreiraju radnju romana. Ta dva putovanja su također poput dva ogledala koja reflektiraju čitav jedan život, ali ne uvijek potpuno pouzdano...
Putovanje je jedna prilično jednostavna metafora. Plovidba je, naime, oduvijek bila metafora života, pa tako i ovdje u krajnjoj liniji. Ona je s jedne strane relativno banalna kao metafora, no s druge strane je i vrlo istinita. Oni se ploveći vraćaju unazad i prevrednuju vlastiti život, i to se događa i na individualnom i na društvenom planu. Onog momenta kad posjećuju Goli otok čitava se optika pomalo mijenja. Kroz Goli otok kao simbol važan u njihovim očima, kroz tu ironičnu sliku, pokazuje se naše doba odnosno ideologije koje vladaju u vremenu bez ideologija. To se događa i s tom 'ekološkom idejom' odnosno tim pomaknutim iskazom o tome kako je ekološka ideja rođena na Golom otoku. Naravno, to baca ironično svjetlo na naše moguće zablude o svemu što pokreće naše živote danas, ali i na ono što je bilo prije, dakle jedan demonski sistem koji je mogao stvoriti jedno takvo mjesto.
To vam je dalo mogućnost da u priču bez ikakvog narativnog nasilja uklopite društvenu dimenziju odnosno dimenziju povijesti?
Upravo tako. Usprkos tome, postojali su prigovori da u ovom romanu postoji nedostatak povijesti, no ja se kao autor romana ne slažem s takvom ocjenom. Naime, protagonisti putujući staju na nekim vrlo važnim točkama društvenog života odnosno povijesti. Socijalni kontekst postoji i na Golom otoku, kao i na Krku gdje idu gledati kardinalovu kuću, ali i na Zrću gdje dolazi do sraza starosti i mladosti.
Također i mjesto Gajac na Pagu…
Da, u taj kontekst spada i ironičan pogled na naselje Gajac, jedno betonizirano, prezreno naselje. Za mene je taj Gajac zapravo jedan kulturni spomenik. Riječ je o spomeniku kulture, kao što je na neki način i Zrće. Tu je i divlja gradnja na otoku Viru, ali i pogled na društveni kič. Sve to daje društveni i povijesni kontekst tom njihovom povratku odnosno putovanju, odnosno prevrednovanju. S druge strane ljubavna priča daje intimni kontekst, čemu je ipak u romanu posvećeno mnogo više prostora nego društvenom kontekstu.
Spomenuli ste prigovore o nedostatku povijesnog konteksta u romanu. No, meni se čini da se ova priča, koja govori o starosti odnosno starenju, ne bi mogla događati bilo gdje, primjerice u Njemačkoj ili Poljskoj. Naime, roman na neki način prikazuje, iako često u drugom planu, promjene koje su se odvijale tokom posljednjih pedesetak godina, odnosno tokom jednog ljudskog života, na jednom konkretnom prostoru. Smatrate li da je Kalendar Maja zapravo roman o pamćenju?
Ne mislim da se ova priča može odvijati bilo gdje. Ona jest uronjena u društveni kontekst, koji ipak nije u prvom planu. No uvijek je tu. Ja sam htio ispričati jednu drugu priču, međutim ta druga priča je nemoguća bez društvenog konteksta. U Zapadnoj Europi razvoj od 50-ih, 60-ih i 70-ih nije išao ovako, svijest ljudi bila je tamo drugačija nego ovdje. Ono što sam želio kamuflirati jesu neka opća mjesta 50-ih, 60-ih i tako dalje. Htio sam ponuditi jedan drugačiji pogled na to vrijeme. To je zapravo jedan intimni pogled, budući da ovaj roman ima pripovjedača koji je ujedno i lik koji se sjeća, ali i čija su sjećanja zapravo nepouzdana, koliko god on izgledao pouzdan kad priča. Roman počinje jednom igrom o gubitku pamćenja. To je i roman o pamćenju, on velikim svojim dijelom tematizira pamćenje. A u našu svijest ulaze mnoge stvari neovisno o tome kako ih pamti opća povijest, odnosno kolektivno. To je jedan subjektivan pogled. To je i moje iskustvo, iako sam ja dvadeset godina mlađi od glavnog lika ovog romana.
Postoji još jedna stvar koju dijelim s protagonistom ovog romana. To je nedostatak djece. Ja sam odrastao u jednoj ulici koja je vrlo slična ulici u kojoj je odrastao protagonist. U toj ulici nema djece. Postoje samo tri dječaka. To se događa prije pojave baby boom generacije. To su neke točke koje sam inkorporirao u roman, a koje nisu opći znak vremena. Kao što nije opći znak vremena i pojava pornografije u to rano doba, početkom 60-ih, iako se početkom 60-ih već pojavljuje jedan tip pornografije u Hrvatskoj. Kao što kasnih 60-ih počinje gradnja nebodera u Zagrebu. To je taj socijalistički kontekst, onaj isti u kojem se u jednoj zgradi svi boje jednog udbaša, koji je u krajnjoj liniji dobar čovjek kojega je život odveo u tajnu policiju.
Svi smo bezbroj puta čuli floskulu kako starost nosi određenu mudrost. No, mnogi ljudi niti su mudri kao mladi niti će postati mnogo mudriji zbog protoka vremena. Iako je pred nama u Kalendaru Maja jasno predočen fenomen starosti i starenja čini se kako je kod protagonista Tihomira situacija u kojoj nema posebne evolucije u tom smislu. Jeste li time htjeli osporiti neka opća mjesta vezana uz pojam starenja?
Sasvim sigurno. Razgovarajući puno sa svojom profesoricom hrvatskog jezika koja je u tim godinama, često mi je govorila kako nema osjećaj da je stara već da joj je i dalje dvadeset i pet ili trideset godina, iako je sedamdeseta pred vratima. Prema mojem iskustvu mimo onoga što vidim u ogledalu, dakle propadanje tijela, imam osjećaj da se doista ništa nije promijenilo od dvadeset i pete. Čini mi se da sam sazrio u dvadeset petoj i da sam otad isti čovjek. Eventualno su se promijenili neki detalji. A imam osjećaj da će tako biti i kad ću imati sedamdeset. O tome govori i jedan lik u romanu. U razgovoru o starosti na Zrću, Tihomir kaže da starost dolazi odjednom. Točnije, da svijest o starosti dolazi odjednom. To je nagli uvid, koji se možda može i povući pa nam se učini da nije tako strašno. Većinu vremena čovjek provede misleći da je onaj isti kakav je bio kad je bio mlad. Ono što Tihomir ima izraženije u pogledu starosti, u odnosu na mladost u svakom slučaju, jest primjećivanje detalja. On puno više detaljizira kad je star nego kad je mlad.
Roman otvarate u glavu, rečenicom 'Starost je došla 23. svibnja 2010., oko 11 sati'. Riječ je o efektnom početku, no jedno kasnije otkriće vas je zasmetalo – naime, činjenica da Alessandro Baricco ima gotovo istu rečenicu. S obzirom na to koliko polažete na prve rečenice proznih tekstova (na vašim radionicama kreativnog pisanja u Booksi dosta pažnje posvećujete upravo fenomenu prve rečenice) kako ste se osjećali kad ste pročitali gotovo istu rečenicu u Bariccovom romanu?
Jedna od vježbi na mojim radionicama je da dajem prvu rečenicu a polaznici radionice moraju napisati priču na temelju te rečenice odnosno onoga kamo ih ona odvede. Radeći na prvom poglavlju ovoga romana nisam imao na umu literarnu vježbu no ta se rečenica odnekud pojavila i savršeno mi je opisala ono o čemu sam razmišljao dok sam razmišljao o starosti. Upravo ovo o čemu smo razgovarali: čitavo vrijeme ste isti čovjek i najednom – dum – udarac! – pojavi se svijest da ste star čovjek. I tako je nastala ta rečenica. Moj prijatelj Senko Karuza rekao mi je da mu se jako svidio roman Nova priča Alessandra Baricca, a ja jako volim čitati romane na preporuku znanaca. Odmah sam kupio tu knjigu i počeo je čitati. Svidjela mi se sve do trenutka kad sam naišao na rečenicu opasno sličnu spomenutoj. Nisam se želio odreći svoje rečenice zato što je točna. Osim toga, na temelju te rečenice nastalo je cijelo prvo poglavlje romana. To otkriće me pomalo zakočilo u radu na romanu, postao sam malodušan. No, našao sam snage da završim roman. Razmišljao sam čak, pa o tome razgovarao i sa svojim urednikom Dragom Glamuzinom, da možda stavimo na kraj romana nekakvu napomenu o toj rečenici. No, on me je odgovorio od te zamisli. Vrag mi nije dao mira, da bih se sjetio kako je prvo poglavlje s tom rečenicom izašlo vrlo davno u Jutarnjem. No nisam mogao pronaći taj tekst. Na kraju sam pronašao prvu verziju prvog poglavlja na svom starom kompjuteru. No, to nije kraj priče kad govorimo o prvoj rečenici. Naime, Austrijanci su odlučili uzeti tu rečenicu kao naslov austrijskog izdanja ovog romana što će izaći u desetom mjesecu.
Kad već spominjemo Baricca i čitanje knjiga za vrijeme pisanja, koliko na vas kao pisca utječe čitanje drugih autora za vrijeme rada na romanu. Zazirete li od utjecaja i postoji li on uopće nakon trenutka kada počnete raditi na literarnom tekstu?
Pišući ovaj roman punih šest godina čitao sam svašta. Teško je reći što je i koliko utjecalo na mene u tom periodu. Vjerojatno mnogo toga jest no toga nisam svjestan. Ono što je na svjesnoj razini utjecalo na ovaj roman jest Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić, dakle knjiga o starosti, i Stol od četrunovine Juliana Barnesa. Ta knjiga mi se jako svidjela, a pogotovo mi je bila važna zadnja priča 'Tišina', koja govori o odnosu glazbe i tišine, i zapravo o odnosu umjetnosti i smrti. I ja imam u romanu poglavlje pod nazivom Tišina, odnosno Il silenzio, o poznatoj skladbi za trubu koja se obično svira na sprovodima. Kalendar Maja je zapravo knjiga o smrti. Od samoga početka provlači se stalno smrt i umiranje kao provodna nit, umiranje ljudi bliskih pripovjedaču odnosno osjećaj odsutnosti. Svijest da tih ljudi više nema. Smrt poprima različite oblike. U djetinjstvu su ti oblici vrlo zanimljivi. Primjerice, kao u jednom patetičnom poglavlju gdje se protagonist rastuži na pomisao da se jedan njegov prijatelj nije niti rodio. On se čak rasplače zato što se netko nije rodio.
Smrt je veliki dio ovog romana. Baš kao i zaborav. Koliko je pričanje priča borba protiv smrti i protiv zaborava?
To je bio i koncept romana koji nije izbačen u prvi plan. Nisam htio da izgleda kao da pišem roman o pričanju priče, odnosno da unutar romana pričamo priču o pričanju priče. No htio sam da se to može zaključiti iz romana, budući da ovaj roman počinje pričom o zaboravu, odnosno o svojevrsnoj lažnoj senilnosti i sviješću o tome da je starost došla pa da je, eto, došao i zaborav. Pričanje priče je upravo to. Nakon poglavlja gdje se junak igra s vlastitom senilnošću i kad dolazi starost u jednom trenu mi imamo priču o čitavom životu, i to detaljnu priču. To su priče protiv zaborava.
Razgovarao Neven Svilar
