Ime američkog autora SF-a i fantasyja Tima Powersa zazvonilo je jače otkad je po njegovom romanu Nepoznate plime (Zagrebačka naklada, 2011.) snimljen četvrti nastavak Pirata s Kariba. Ljubiteljima žanrovske fantastike draži je pak kao autor Anubisovih vrata, jednog od prvih romana koji pripada steampunku, podžanru koji opisuje tehnološki naprednu prošlost. Tima Powersa poznaju i po tome što je u romanima The Stress of Her Regard i Hide Me Among the Graves romantičarske i prerafaelitske pjesnike povezao s vampirima.
Anubisova vrata, jedan od klasika alternativne povijesti, koji povezuje egipatsku mitologiju, viktorijanski London i putovanje kroz vrijeme kultni su status kod naših čitatelja stekla krajem osamdesetih u prijevodu Predraga Raosa i izdanju Mladosti. Osvježeni prijevod iz osamdesetih povodom dolaska Tima Powersa na nedavno održanu konvenciju Kontakt (Eurocon+Sferakon) objavio je Algoritam. Na spomenutoj konvenciji Tim Powers nam je pričao o procesu nastanka njegovih povijesno-fantastičnih romana, odnosu žanrovske i 'ozbiljne' književnosti i vezi religije s magijom.
Zašto su vas privukle viktorijanske teme?
Jeter i ja smo dobili narudžbu da napišemo seriju romana o reinkarniranom kralju Arthuru koji se pojavljuje u raznim povijesnim epohama. Izdavač se na kraju predomislio, no mi smo do tad već bili napisali nekoliko romana i proučili hrpu povijesnih knjiga. Jeter je pronašao knjigu o životu radnika i sirotinje u viktorijanskom Londonu koju je napisao onovremeni novinar Henry Mayhew. Bio je potpuno opčinjen količinom inspirativnih podataka koju je sadržavala. Mogli smo na temelju nje napisati stotine romana. Tako sam ja napisao Anubisova vrata, a Blaylock svog Homunculusa. Gledajući unazad, čini se da smo zajedno izmislili steampunk.
Kad ste postali svjesni da ste stvorili novi podžanr spekulativne fikcije?
Sigurno ne prije Jeterovog pisma u Locusu u kojem tvrdi da je potrebna nova riječ za ono što smo tad pisali. U kasnim osamdesetima, doduše, nije bilo nekog posebnog interesa za steampunk pa smo Jeter i ja počeli pisati druge stvari. Tek su nas u kasnim devedesetima počeli primjećivati.
Posebno vas inspiriraju onodobni pjesnici romantizma.
Byron me uvijek posebno privlačio. Njegov mi se život uvijek činio silno dramatičnim i punim neočekivanih obrata. Dok sam čitao njegovu i Shelleyjevu biografiju nailazio sam na sitne detalje idealne da se oko njih osmisli priča. A jedine priče koja ja mogu smisliti su one fantastične. Obojicu, osim čudnih detalja, obilježava lutalaštvo i snažna želja za uživanjem. Žao mi je što je Byron umro u tridesetšestoj, volio bih da je još nešto napisao.
Pročitao sam da vas je na pisanje Anubisovih vrata potaklo jedno Byronovo pismo.
U jednom svom pismu Byron opisuje čudan slučaj iz 1810. Nekoliko je ljudi tvrdilo da ga je vidjelo u Londonu. Jedan ga je od njih čak vidio da potpisuje nekakvu peticiju. A cijelo to vrijeme Byron je bio u Turskoj, boreći se s vrućicom od koje je umalo umro. Počeo sam razmišljati o tom slučaju, što bi mu mogao biti uzrok. Zaključio sam da je sigurno zli egipatski čarobnjak napravio Byronova dvojnika. Sad mi se to čini kao vrlo logičan zaključak.
Zašto baš egipatska mitologija?
Zapravo, radi se o grešci. Čitao sam raskošnu knjigu o engleskim Romima Georgea Borrowa i rekao sam sebi da je moram iskoristiti kao materijal za roman. Tad sam mislio da Romi dolaze iz Egipta. U međuvremenu sam shvatio da to nije istina, ali sam do tad već istražio dobar dio egipatske mitologije, pa sam odlučio pisati o tome.
Znači da su Anubisova vrata zapravo trebala biti inspirirana indijskom mitologijom?
Da. Mislim da bi indijska mitologija čak bolje odgovarala cijeloj priči, ali ispalo je ovako.
Postoji očita razlika između steampunka kakvog vi pišete i onog kojeg piše primjerice Bruce Sterling. Kod vas ima više magije, kod njega više tehnologije i znanosti.
U mom steampunku nema pare, tj. tehnologije. Mene prirodno privlače nadnaravne priče. Kod mene je poketačka snaga magija, a ne tehnologija, pa se baš ne uklapam u današnje kanone steampunka.
A što je s buntovničkim elementom 'punka'?
Da, steampunk, kao i kiberpank, trebao bi imati nekog pobunjenog protagonsita. William Gibson ga je jednom opisao kao 'low lige, high tech'. Moj lik u Anubisovim vratima ne buni se protiv ničega posebno. Prezaposlen je bježanjem od krvoločnih čudovišta.
Zapravo vas najviše zanima dodavanje fantastičnih elemenata povijesnim činjenicama.
Često čitam povijesne knjige i biografije iz zabave i primjećujem vremenske rupe za opis kojih povjesničari nemaju dovoljno izvora. Zamijećujem i naoko iracionalno i zagonetno ponašanje neke povijesne osobe. Takve anomalije sigurno imaju svoje logično objašnjenje, ali ja pokušavam smisliti nadnaravnu situaciju koja bi ih učinila vrlo logičnima i uvjerljivima. Trudim se da, uvodeći fantastične elemente u svoju priču, ne proturječim pravoj povijesti. Povijest ostaje ista, ja u nju samo ubacujem nadnaravnu epizodu. Sva poznata povijest podupire moju ludu teoriju.
Je li vaše istraživanje temeljito i opsežno, kao da pišete 'pravi' povijesni roman?
Da. Temeljito istraživanje znači da ne moram previše upotrebljavati maštu, ne moram izmišljati cijelu priču, već pronaći njene elemente. Kad se skupi tridesetak dovoljno zanimljivih začudnih detalja, preostaje mi samo povezati točkice i stvoriti priču. Pisac poput Tolkiena sve te točkice treba izmisliti, dok ih ja pronalazim. Ja ne smišljam priču, tražim joj temelj u povijesnim i inim činjenicama. Puštam da istraživanje diktira priču.
Tako ste, čitajući o Danteu Gabrielu Rossettiju, osmislili vampirski roman Hide Me Among the Graves.
Pročitao sam da je Rossetti pokopao svoje rukopise u ženinom lijesu. Par godina poslije neki mu je izdavač rekao da bi želio objaviti njegovu zbirku poezije. Rossetti je iskopao ženu i izvadio rukopis. Cijela ta epizoda me jako zaokupila i počeo sam razmišljati što je pravi razlog tog otkopavanja. Poezija je, očito, bila samo izlika. Nešto se drugo moralo iskopati ili zakopati. Počeo sam intenzivno čitati o Rossettiju i otkrio da ni on ni njegovi braća i sestre nisu mogli imati djece. No, kad je Rossettijevima neki starac iz Byronovog kruga poklonio dio Shelleyeve lubanje, stvar se promijenila. Sve ovo je istina, ja sam samo u začudan slijed događaja upleo vampire. Izazov mi je pisati o inteligentnoj, ali potpuno neljudskoj vrsti sasvim nerazumljivoj ljudima.
U široj vas javnosti najviše znaju kao autora romana po čijim je motivima snimljen četvrti nastavak Pirata s Kariba. Što mislite o filmu?
Film nije loš, ali nema veze s mojom knjigom, niti mislim da bi je se trebao slijepo držati. Ta serija filmova ima svoju priču, prilično različitu od one u mom romanu Na čudnim plimama. Ipak, lijepo je da su moje ime naveli na odjavnoj špici.
Zanimaju li se producenti za još neki vaš roman?
Svako malo mi plaćaju za rezervaciju prava. To znači samo da su rezervirali prava za sebe na neko vrijeme, ali ne garantiraju kupovanje prava ili produkciju filma. Ne znam kako holivudski producenti razmišljaju i smiješni su mi oni pisci koji pišu roman s predumišljajem da će prava za njegovu ekranizaciju otkupiti neki jaki priducent. Oni misle da znaju što prolazi i što će se producentima svidjeti. Neko sam vrijeme razmišljao da napišem scenarij, ali sam shvatio da se radi o različitoj vrsti pisanja. Kao što slikar teško može biti dobar kipar, tako ni prozaik uglavnom nije dobar scenarist.
Zanimljiv je vaš odnos prema fantastici u srednjestrujaškoj književnosti. U jednom ste intervjuu magični realizam nazvali 'anemičnim pokušajem mainstream literature da se bavi fantastičnim'.
Drago mi je da sam to rekao, dobro zvuči. Uvijek mi se čini da se magični realizam samo pretvara da se nešto fantastično događa stvarnim ljudima s brigama. Kad u magičnom realizmu žena odlebdi u nebo, nijedan od likova nije iznenađen. Više se radi o alegoriji nego o nečemu što bi čitatelj trebao proživjeti s likom. Čitajući djela magičnog realizma nećete pomisliti "o, jadna žena, nadam se da će preživjeti". Mislim da je snaga fantastične žanrovske književnosti upravo u tome što je sposobna uvjeriti čitatelja da se nešto čudesno doista događa stvarnim ljudima na stvarnom mjestu. I pobornici magičnog realizma i mi imamo duhove, ali naši su stvarni, dok su njihovi element parabole ili simbol.
Vaš mentor je bio žanrovski pisac kojeg je mainstream na kraju prigrlio. Što ste naučili od Philipa K. Dicka?
Upoznao sam ga 1972. i družio se s njim sve do njegove smrti 1982. Od njega sam naučio mnogo zanatskih detalja. Primjerice, naučio sam da lik mora imati posao. Često se u SF-u čini da likovima novac pada s neba. Naučio sam da pisci žive u stalnoj besparici, on je bio bez love sve do filma o Bladerunneru. Uvijek nas je ohrabrivao, čitao naše rukopise i pomagao nam da ih objavimo. Bio je vrlo duhovit, načitan i skeptičan. Čitajući članke o njemu može se steći dojam da je bio ludi ovisnik o drogama i mistik, no bio je zapravo vrlo realističan, razuman i inteligentan. U pubovima bi mu, uz obilje piva, padale na pamet različite sulude ideje, ali bi on bio prvi koji bi ih ismijavao i potkopavao.
Spomenuli ste pivo, snažan motiv romana Kad tamno istekne (Zagrebačka naklada, 2010.), u kojem opisujete put jednog prekaljenog irskog plaćenika srednjovjekovnom Europom po tajnom zadatku. Odakle inspiracija za njega? Neki u romanu iščitavaju vaš katolički odgoj.
Katoličanstvo i alkohol su oduvijek povezani. Jedne su mi večeri u pubu Jeter i Blaylock pričali kako se pravi tamno pivo i da ga je običaj piti u proljeće. Palo mi je na pamet da bi moglo postojati neko magično pivo kojeg bi se pilo, recimo, samo svakih sedamsto godina. Potom sam pričao s jednom Irkinjom, profesoricom na mojem koledžu, koja mi je otkrila neke zanimljive stvari iz keltske mitologije. Dodao sam tome pivo i kralja Arthura, kojeg sam proučavao jer sam pisao one romane koje sam spomenuo na početku i - nastao je Kad tamno istekne. Svijet tog romana nije strogo katolički, ima u njemu, recimo, reinkarnacije. Ipak, mislim da katoličanstvo generalno utječe nam moj pogled na svijet.
Pomaže li piscu fantastike religiozna pozadina da bi bolje razumio magiju?
Mislim da pomaže. Kao katolik ne očekujem da ću noću na groblju susresti duha, a kad bi mi neki okultist rekao da ga je uspio prizvati na seansi, mislio bih da je lud. No, ipak ne bih htio da ostavi svoje karte za tarot kod mene doma. Religijska pozadina kao da uvijek ostavlja otvorenu mogućnost nekog neobičnog nadnaravnog događaja. Religija daje osobi nešto širi pogled na realnost nego što ga imaju ateisti.
Koji dio povijesti namjeravate napuniti fantastikom u budućnosti?
Sljedeći roman smjestit ću u Los Angeles dvadesetog stoljeća. Piše mi se knjiga o suvremenom svijetu. Razmišljam o romanu koji bi se događao u Rimu Cezarovog doba. Nikad nemam nekoliko ideja na lageru. Kad završim knjigu i razmišljam što je sljedeće, ne vidim ništa. Svaki put kad dovršim roman mislim da mi je zadnji.
Razgovarao: Srđan Laterza
foto: Beny Shlevich (flickr)
