Marinko Koščec (1967.) rođen je u Zagrebu. Dosad je objavio romane Otok pod morem (1999.), Netko drugi (2001., nagrada 'Meša Selimović'), Wonderland (2003., nagrada VBZ-a), To malo pijeska na dlanu (2005.) i Centimetar od sreće (2008.). Objavio je također zbirku eseja i prijevoda Skice za portret suvremene francuske proze (2003.), studiju Michel H. - mirakul, mučenik, manipulator (2007.) te antologiju Mrmor u mraku (2007.). Profesor je francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te predavač kreativnog pisanja. Roman Četvrti čovjek u izdanju Algoritma, inače šesti roman Marinka Koščeca dobio je naslov po tome što je neimenovani pripovjedač četvrti član družine koju s njime čine Ivo, Željko i Milan. Navedena četvorka odrasta u Grintovcu gdje svjedoče i sudjeluju u etatiziranju i korporativiziranju jednog mafijaškog carstva kojemu se na čelu nalaze Doktor sa suprugom Ankicom, sinovima Gojkom i Vladom te kćeri Jadrankom.
Što danas znači pisati nešto što se zove 'politički roman'?
Mislim da je to donekle povratak onome što sam radio u svojem prvom romanu, Otok pod morem. Tad sam to zvao anti-politički roman, ne apolitički nego usmjeren protiv cijele političke sfere, kao svojevrstan iskaz gađenja, izvrnut u komediju. Nekako se nametnulo, to stalno ponavljam, mislim da nije bila stvar svjesnog izbora. Pisanje mi je uvijek bilo odgovor na određeno iskustvo, osobno ili kolektivno. Iskustvo življenja u trenutku. Pisati mi znači reagirati, zrcaliti i uzvraćati koliko i kako se može. Ciljana sfera je ovaj put izrazito politička, kao da se taložila dugo vremena u meni dok se nije stvorila potreba da se baš na nju fokusiram. Ali ne da bih je jednostavno preslikao; dimenzijom političke pojavnosti – točnije: korupcije i organiziranog kriminala – poslužio sam se kao građom za jednu pomalo dijaboličnu bajku.
Da li vaše pisanje očekuje reakciju? Da li pisanje romana kao reakcija to može izazvati? Što napraviti da 'oni' reagiraju, oni kojima je roman poručen, na izvjestan način?
Nisam ni na tren pomislio da će 'oni' reagirati. Nažalost, danas takva reakcija može jedino izostati, a to najbolje pokazuje koliko smo odmakli od vremena kad je bilo 'opasno' pisati, kad je to moglo uroditi sankcijama, kaznom ili barem neugodnostima, ali ujedno i mučeničkom aurom. 'Oni' su fantastično ovladali mehanizmima ignoriranja, samozaštite i odmicanja od svake kritike. Zašto bi im smetalo ako netko radi književne likove od njih, kad smo svjedoci da potpuno mirno žive nakon razapinjanja po medijima. Na primjer, gledamo kako ih po sudovima žigošu kao zločince i pokapaju u doživotno blato, a oni se potom vani pojavljuju nasmiješeni, rumeni, domahuju novinarima, grle se s obitelji i simpatizerima, itd.
Što mislite da je danas politički-umjetnički opasno raditi? Koji medij danas još može imati taj efekt 'opasnog'? Što danas provocira?
Mislim da je napravljen puni krug, da smo protresli sve moguće tabue i stavove prema njima. I tako razoružali i sam koncept umjetničke provokacije i sablažnjavanja. Načelno, danas se može bez straha reći bilo što; presudno je jedino hoće li to publiku dovoljno zabaviti. Istodobno, živimo u sve većoj kapilarnoj restriktivnosti. Naš je svijet sve gušće premrežen propisima i sitnim zabranama, što među ostalim sputava stvaralačku maštu, djeluje kao auto-cenzura. Globalizirano, područje umjetničke djelatnosti se uniformizira, sve je teže naći velike iskorake i sve teže izbjeći imperativ 'održivosti' odnosno isplativosti umjetničkog proizvoda. Preživio je jedino tabu tržišne upotrebljivosti.
Grintovec, vaše mjesto u romanu, je kao Mrduša donja, kao mjesto gdje žive pokondirene tikve...
Bilo bi lijepo ostati potpuno izvan, biti pionir u tome što radiš, da te se ne može ugurati u jednu od ladica ili tradicijskih brazdi, ali istina je – Četvrti čovjek donekle spada u političku satiru. Premda mislim da je to samo onaj površinski sloj, a u knjizi sam ipak nastojao zagrepsti dublje. Okoristio sam se poznatim toposima, zaigrao sam na kartu prepoznavanja da privučem pažnju, ali logika ove priče je upravo suprotna novinskom razotkrivanju nepoznatih istina – ona bježi od istine kakvu znamo i gradi jednu paralelnu zbilju, u kojoj je sve moguće, a naročito ono najgore; čini mi se da dotičem jednu dublju žicu našega skupnog usuda. U konačnici, roman govori puno više o 'nama' nego o 'njima'.
Što za vas kao autora znači izgovarati, doživljavati i opisivati 'tranzicijsku zbilju' i kad ona prestaje biti tranzicijskom? Koje su joj šanse?
Za mene, tranzicija je fatalnost, i u neku je ruku dobro što je tako. Dokle god živimo u nedovršenosti, na putu prema nečemu, postoji mogućnost da se smjer korigira. Uostalom, to znači da se i dalje krećemo. Suprotno tome, zamislimo da smo uspješno okončali svoj proces tranzicije i sretno se skamenili u, na primjer, savršeno funkcionalnom, pragmatičnom tržišnom liberalizmu. Vi i ja ne bismo vodili ovaj razgovor jer ova knjiga ne bi postojala. Postojalo bi vrlo malo knjiga, i to bi bili uglavnom priručnici za održavanje sustava.
Kako pišete? Iz afekta, s disciplinom, u kombinaciji?
Afekt, odnosno neka vrst uzbuđenja, mora biti na izvoru, bez njega nema kretanja niti kreativnog viška – dakle onoga što dajemo drugome. On daje smisao tom inače autističnom činu pisanja. No dalje je prije svega potrebna ustrajnost, dubinska koncentracija, katkad i manijakalna vjera u vlastiti projekt – koji je svijetu, u velikoj većini slučajeva, savršeno nepotreban.
Što novoga možemo očekivati od vas?
Ha! To je onaj veseli dio priče. Nemam pojma što još mogu očekivati od sebe i veseli me makar mogućnost da se nečime iznenadim. Gotovo svakodnevno mi se nude nove ideje. Puštam ih da mi se vrte po glavi i ona koja postane dovoljno važna, preuzet će me. Evo me, tu sam za nju.
Razgovarao Srđan Sandić
***
Marinko Koščec i Dejan Šorak gosti su prvog ovogodišnjeg Booksinog budoara 'Od korica do korica' koji će se održati u utorak, 20.3.2012., u 19 sati. Razgovor će voditi Miljenka Buljević.
