Cees Nooteboom (čita se kao kejs notebom), jedan od najistaknutijih nizozemskih književnika, u svojim je osamdesetima doputovao i do Zagreba, kao gost Festivala europske kratke priče. Obišao je svijet uzduž i poprijeko, a jedno je vrijeme čak radio kao mornar. Osim što je, sasvim prirodno, postao putopisac, u svijetu književnosti poznat je kao majstor kratkih, često hermetičnih romana. Sklon je istraživanju samog čina pripovijedanja, pa tako u romanu U planinama Nizozemske (Pelago, 2006.) španjolskom piscu amateru daje zadatak da ispripovijeda svoju verziju bajke o snježnoj kraljici. Na hrvatski su mu prevedeni i romani Priča koja slijedi (Pelago, 2004. ), Rituali (Fraktura, 2006.) i Izgubljeni raj (Fraktura, 2010.), te zbirka eseja Kako biti Europljanin (Fraktura, 2005.). Nooteboom je već godinama stali gost lista koje predviđaju sljedećeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
Upravo s potonjom zbirkom eseja, koja je nastala početkom devedesetih, započeli smo s Nooteboomom razgovor u hotelu Regent Esplanade, gdje je za novinare izdvojio mali djelić vremena, pa je ovaj intervju nastao u suradnji s kolegom s Tportala.
Napisali ste knjigu o tome kako biti Europljanin. Što biste u današnjem kontekstu Europe, koji uključuje krizu eura i uspon ekstremne desnice, rekli na tu temu?
To je najveće pitanje i za one koji su unutar Europske unije, kao i za one koji žele ući. Treba li ući na brod tijekom velike oluje? O tome se mora razmišljati
Nije li bolje za vrijeme velike oluje biti na brodu nego izvan njega?
Nisam baš siguran. Mi Nizozemci smo na brodu i ne možemo izaći, a Grci će počiniti samoubojstvo ako izađu. No, ja nisam ni guru, ni ekonomist, ni političar nego građanin Europe, koji vjeruje u europske ideale. Nažalost, političari su počinili mnogo pogreški. Današnja Europa je nastala iz zajedničkog tržišta, ali i kako bi se moglo živjeti zajedno s Njemačkom. Njemačku okružuje devet zemalja, i većini je nanijela veliku štetu, ostavivši za sobom trag krvi i okupacije. Politička ideja Europe je bila dovesti Njemačku pod kontrolu. Nažalost, ekonomski se cijela stvar zakomplicirala.
U planinama Nizozemske roman je iz osamdesetih u kojemu osrednji pisac piše bajku u kojoj su suprotstavljeni ravničarski sjever i brdoviti jug. Je li opreka sjevera i juga vaša vizija Europe?
I više od toga. Želio sam uhvatiti duh mehaniziranog, prerazvijenog sjevera i juga obilježenog fantastikom i spiritualnošću. Nadao sam se da će od tog romana napraviti film, a jug bi predstavljao Balkan, Grčka. Film nije nikada snimljen.
Kao dijete sam doživio Drugi svjetksi rat, bilo mi je šest kad je počeo. Bio sam u Budimpešti '56., bio sam u Berlinu '89. Idealistična slika ujedinjene Europe bila je ukidanje nametnutih granica i povratak kontinenta korijenima. Osmišljena je da se Njemačku opet primi u krug Europskih zemalja, a da je se, s druge strane, drži pod kontrolom. Sad mi se čini da su Njemačka, Velika Britanija i Francuska tri ostarjele glumice koje jedne drugima zavide na uspjehu. Najteže im se odreći moći.
Mnogo putujete, ne samo po Europi. Kako su se vaša iskustva s putovanja mijenjala, s obzirom da ste započeli kao običan mornar a onda postali uspješan pisac?
Ako sam pozvan na neki književni festival, kao ovaj u Zagrebu, to onda nije putovanje. To nije moja vrsta putovanja. Primjerice, prošle godine sam bio pozvan na dva književna festivala u Južnoj Americi, među kojima je bio vremenski razmak od nekoliko mjeseci. To sam iskoristio za putovanje od Kolumbije, preko Ekuadora pa sve do Buenos Airesa.
Što mislite kad kažete da postoji vaš način putovanja?
Jednostavno krenem i vidim što će se dogoditi. Iznajmim auto i krenem. Nisam pretjerano zainteresiran za upoznavanje svake pojedine osobe koju susretnem, nekad volim jednostavno gledati stvari sa strane. Po tome sam potpuno različit od Paula Therouxa, s kojim sam jednom i vodio diskusiju o tome. Sjećam se da sam ga pitao o razgovoru s čovjekom iz Burme, koji je Theroux u svojoj knjizi opisao na desetak stranica. Nije mi bilo jasno kako je to uopće moguće – je li on zapisivao sve što su obojica govorili ili je možda snimao? No, razgovor onda ne bi tekao tako prirodno. Taj misterij mi je razriješio Jonathan Raban, koji je odličan putopisac iz Velike Britanije, koji je s Therouxom putovao brodom, a kasnije je Theroux o tome pisao. I Raban mi je rekao da ni jednu riječ od onoga što stoji u Therouxovoj knjizi on nikad nije rekao! Uglavnom, o svemu se može pisati – mogao bih napisati i tekst o ovome hotelu.
Najpozantiji hrvatski pisac je rekao kako ovim hotelom završava Europa u Hrvatskoj.
Potreban je specifičan način razmišljanja da se nešto tako kaže. To je istina, ali istovremeno i nije, pa je zato zanimljivo. No, htio sam reći nešto drugo... Putovanje je način života. Problem je što vas oni koji ne putuju stalno o tome ispituju (smijeh). Nekad mi dođu mladi ljudi i žale se da nemaju novaca za putovanje, ali ja poznajem mnogo mladih ljudi koji putuju. Recimo, odu u Australiju pa rade kao perači suđa dok ne zarade novac za sljedeću etapu, pa idu dalje. Svatko tko radi godinu-dvije i štedi može s tim novcem otputovati na kraj svijeta. Naročito su danas jeftine avionske karte. Svašta se na putovanju može desiti, mnoge neugodne stvari. Možete naletiti na strogu policiju. Možete upoznati ženu svog života. Možete vidjeti strašno siromaštvo. Ali imate iskustvo.
U romanu Izgubljeni raj protagonistica koja putovanje u Australiju koristi kao bijeg od traume susreće nizozemskog književnog kritičara. Kako ste spojili taj par?
To nije žena koju sam upoznao u stvarnom životu. Ja sam otprilike lik tog književnog kritičara iako, hvala Bogu, nisam kritičar nego pisac. Te knjige vjerojatno ne bi bilo da me iz Nizozemskog kraljevskog medicinskog društva nisu zamolili da napišem nešto o medicini. Napisao sam dio iz romana koji se događa u klinici, ali mi se to nije činilo dovoljnim. Proširivao sam priču, dodajući joj mnoga životna iskustva, a opet izbjegavajući da priču učinim previše autobiografskom.
Zanimljivo je kako nastaju priče. Napisao sam roman japanskog imena, Mokusai. Jedan je prijatelj bio zaljubljen u Japanku i htio je ići za njom u Japan, iako njoj nije bilo previše stalo do tog odnosa. Zamolio me da pitam urednika jednog magazina da me kao reportera pošalje u Japan, pa da njega povedem sa sobom kao ilustratora. Urednik je djelovao nezainteresirano, rekao mi je da sam već dvaput bio u Japanu. Dok sam izlazio iz ureda, razmišljajući kako da prijatelju prenesem nepovoljnu vijest, urednik me upitao što želim raditi u Japanu. Odogovorio sam da želim šetati po šumama u jesen. Odgovor ga je prilično impresionirao jer me nakon pola sata nazvao i rekao da za svoj časopis želi neku moju prozu o Japanu. I tako sam napisao priču o neuzvraćenoj ljubavi radi koje je patio moj prijatelj. Nju sam pretvorio u modela, a njega u fotografa.
U Izgubljenom raju književni kritičar Zondag otvoreno prosvjeduje protiv 'literature koja je postala karijera'.
Čini mi se da se danas piše mnogo knjiga kojima je cilj ispričati priču i zabaviti čitatelja do određene mjere. Takve knjige ne smatram literaturom. U njima se nalaze stvari koje možete pronaći na televiziji i uglavnom nisu pretjerano duboke. Mnogi ljudi danas ne mogu pronaći pravi posao u strukama koje su studirali, pa počinju živjeti od pisanja. Obično ne pišu pravu književnost i biraju probleme koji će biti zaboravljeni za dvadesetak godina. Nisam izričito protiv karijere pisca. I sam imam nekakvu karijeru. Uznemiruje me komercijalizacija umjetnosti koja može u potpunosti progutati umjetnika.
Razgovarao: Srđan Laterza
foto: hr.wikipedia
