Intervju: Ankica Tomić

"Nagrade, osobito one na koje se šalju rukopisi pod šifrom, dobrodošla su prilika da se anonimac probije do izdavača."

Large_ankica_tomic2

Roman Ankice Tomić Naročito ljeti ovjenčan krajem prošle godine nagradom V.B.Z.-a topla  je priča o odrastanju djevojčice Ankice u koju se svatko od nas može upisati, s obzirom na recentnu političku prošlost i kulturni kod koji nas nužno determinira, a samim tim i povezuje u empatiziranju ove priče. Ponuđena naracija omogućava protočnost čitanja, međutim ne nužno i prvoloptaško razumijevanje kompleksnosti likova i autobiografskih elemenata koji su ponuđeni.

Povod za razgovor s Ankicom Tomić njezino je gostovanje u Booksinom programu 'Od korica do korica' u utorak, 15.5.2012. u 19 sati.


Razmišljao sam kako opisati vaš roman i nekako mi najbolje sjeda 'roman o nostalgiji'. Kako se nostalgija emancipira? Izgovaranjem, brisanjem, revitaliziranjem?

Nostalgija je normalno stanje duha u koje, prije ili kasnije, svaki čovjek zapadne. Ne treba je tretirati ni kao bolest ni kao osobitu privilegiju. Jednostavno, nekih se događaja i ljudi prisjećamo sa sjetom, spontano i bez ikakve pripreme. Padnu nam na pamet jer nas na njih podsjeti neki nevažan detalj ili osjetimo prazninu izazvanu tko zna čime. Kamo sreće da nostalgija uvijek potiče kreativnost, najčešće – posrijedi je samo osjećaj koji nas u jednom trenutku 'pukne', u drugom na njega zaboravimo.

Prošlost je nužno bolja od sadašnjosti jer je prošla kroz filtere te eliminirala traumu, ili...?

Nisam sklona idealiziranju prošlosti. Zapravo sam prilično svjesna da sam sretna dok sreća traje. Koliko ćemo se loviti za traume, a koliko za lijepe uspomene prilično ovisi o karakteru osobe koja se prisjeća prošlosti te, naravno, o tome koliko je trauma bila velika.

Iskustvo otkaza /otkaznog roka očito je bilo dobro pogonsko gorivo za bijeg u tekst, fikciju i očito osnaživanje, arhiviranje jednog dijela života koji je, čini mi se, bolje i lakše prolazio od ovog sad - odraslijeg. Kako vi mislite pisanje, sa strane vaše struke kao profesorice jezika, a sad i kao autorice?

Mediji su pogrešno prenijeli da sam roman pisala u otkaznom roku. Naročito ljeti napisan je par mjeseci prije prekida suradnje s mojom bivšom firmom. Nagrada je koincidirala s mojim odlaskom iz EPH, ali ni ona ni roman nemaju nikakve veze s tim događajem. Pišete kad vam dođe, ne promišljate o tome. Jedino tako u cijelom procesu možete uživati. Struka mi je vjerojatno pomogla u brušenju stila, načinu izražavanja, no potrebu za pisanjem nisam stvorila studirajući niti radeći u novinskim redakcijama. Dapače, preveliko promišljanje posla kojim se bavite često može uništiti gušt. Kreativno izražavanje bolje je shvaćati kao hobi.

Zli jezici naše 'književne scene' u suštini si ne dopuštaju da povjeruju u umjetnost koja nastaje u instant vremenskim okvirima, u svega mjesec dana - pa još i roman, ali vi to više nego odlično obarate. I ne samo vi, već i vodeći autori dvadesetog stoljeća, prvenstveno ženski - od Francoise Sagan do velike Duras. Kakav je za vas bio proces pisanja?

Nije mi previše stalo do toga što 'zli' ili bilo koji drugi jezici misle o vremenu koje sam uložila u pisanje. Analiziranje tko je koliko dugo pisao koje književno djelo smatram prilično sirovom aktivnošću, sličnom zavirivanju u tuđi džep, osuđivanju tuđeg emocionalnog izbora ili donošenju kvalitativnog suda o knjizi na temelju korica. Ponovit ću: pišete kad vam dođe. Barem sam ja tako radila.

Kakvo pismo vi volite i kakvo mislite da bi danas moralo biti, s obzirom na ovu poprilično surovu realnost koja ženu i dalje stavlja u nezavidan položaj, prvenstveno na tržištu rada?

Loša strana akademskog proučavanja umjetnosti trpanje je tuđe kreativnosti u ladice. Zato vam ne mogu odgovoriti kakvo pismo volim. Volim dobar stil, a stilova ima mnogo. Jednako kao što volim i apstrakciju i naivu ako je umjetnička slika pogođena (po mojem guštu, bez obzira na kritiku). Ne treba umjetnosti davati toliko važnosti, ona služi da nas ispuni, a ne za krpanje rupa u intelektualnoj komunikaciji. To je malograđanski.

Koji je vaš odnos prema recentnoj književnoj produkciji u Hrvatskoj i kako vidite odnos prema autoru kao takvom, neovisno o vašoj književnoj nagradi  koja po meni samo alarmira pitanje nedovoljnog honorara za autore, odnosno skroz pristojnog kad su u pitanju nagrade?

Hrvatska ima mnogo dobrih, aktualnih autora. No, troškovi izdavanja i distribuiranja knjige očito su preveliki pa i konačna cijena knjige, da bi se namirile sve karike u lancu, nije mala. Samim time, nije ni pristupačna. Nagrade, osobito one na koje se šalju rukopisi pod šifrom, dobrodošla su prilika da se anonimac probije do izdavača. A sad – koliki bi iznos nagrade trebao biti, teško je reći. Ne razumijem se osobito u brojke.

Imate li u planu nekakav nov književni projekt i ako da, što nas čeka?

Radim na jednom rukopisu. Totalnoj fikciji, nimalo nalik na autobiografski "Naročito ljeti", a motiv mi je vidjeti mogu li. Ne budem li zadovoljna, lako sve selektiram i stisnem "delete". No, o tom - potom.

Razgovarao Srđan Sandić

11.05.2012