Carrie Vaughn na strani vukodlaka

Počasna gošća Istrakona otkriva zašto su joj vukodlaci draži od vampira, zašto ne opisuje seks i kako uspijeva napisati dva romana godišnje.

Large_carrie_vaughn

Booksom se vrzmaju različiti pisci i spisateljice, ali najmanje je onih koji od svojeg pisanja doista mogu i živjeti. Carrie Vaughn, američka spisateljica fantasyja koja je u Hrvatsku stigla iz šumovitog Colorada, jedna je od potonjih sretnica. Serija romana o Kitty Norville, radijskoj psihologinji koja pomaže vukodlacima, vampirima i ostaloj djeci noći uskoro će dobiti jedanaesti nastavak koji će se, kao i prethodni, zasigurno naći na listi najprodavanijih naslova New York Timesa. S Carrie smo popričali nakon tribine koju je u Booksi vodila Mihaela Marija Perković.

Carrie Vaughn predstavnica je urban fantasyja, podžanra kojim uglavnom vladaju samosvijesne žene koje se u suvremenom svijetu nose s vampirima, vukodlacima, istragama i romansama, a često i same imaju očnjake i /ili pandže. Najpoznatija predstavnica podžanra vjerojatno je Charlaine Harris, prema čijim je romanima nastala serija Okus krvi, a koja je svojim dekadentnim trešom s američkog Juga osvojila milijune gledatelja. (U širem smislu urban fantasy svaki je fantasy koji se događa u gradu, pa se u tu kategoriju ubrajaju i djela autora poput Neila Gaimana.)

Kitty Norville, glavna junakinja romana Carrie Vaughn, nije pak toliko razvratna kao vampiri iz Okusa krvi.

Ne opisujem scene seksa. Knjige mi spadaju u čednija djela urban fantasyja i to se sviđa većini mojih čitatelja. Moje knjige su lepršave i humoristične, pa bi eksplicitni opisi seksa samo narušili njihov ton. U ovom žanru već je i tako previše seksa. U petoj knjizi sam udala Kitty, tako da njena romantična osvajanja nisu ono čime se bavim.

I doista, u svijetu literarnih vampira i vukodlaka seks je uvijek goruće pitanje. Neke se autorice, poput Laurel K. Hamilton ili nedavno kod nas prevedene J. R. Ward, njime razbacuju na sve strane. Druge pak nedostatak seksualnog odnosa koriste kao sredstvo za podizanje 'dramatičnosti'. Neprikosnovena majstorica takvog rajcanja publike je Stephenie Meyer. Carrie Vaughn izbjegava sveprisutne vampire i bavi se vukodlacima.

Možda je razlog taj što su vampiri posvuda. Na policama knjižara nam ne treba još jedna serija o vampirima. Nisam imala o njima ništa novo za reći, dok su me vukodlaci uvijek privlačili. Vampirske osobnosti detaljno se razvijaju, dok većina priča o vukodlacima funkcionira na principu Dr. Jekyll / Mr. Hyde. Vukodlaci mi djeluju manje ograničeni i ponešto prizemniji, pa su mi zato i privlačniji. Također, uvijek me nerviralo da u ljubavnom trokutu koji čine žena, vampir i vukodlak, vampir uvijek dobiva djevojku. Moram priznati da nisam pročitala niti jednu knjigu iz Sumrak sage.

Mnogi čitatelji predbacivali su Vaughnici slabost glavne junakinje. Kitty je, naime, na početku serije submisivna i nalazi se na samom dnu čopora.

Željela sam pisati o nekome tko sliči ljudima koje znam, a koji su morali naučtiti da budu snažni i da se zauzmu za sebe. To im nije bilo 'urođeno'. Također, mislim da tipična junakinja koja može premlatiti sve oko sebe i riješiti gotovo sve probleme, iz sfere jakog ženskog lika prelazi u sferu seksualnog objekta. Takva je, recimo, Lara Croft. Što ima više kože i pištolja, veća je opasnost da se to dogodi.

A upravo takve naslovnice sa zanosnim ženama koje trče s vukovima, ili su i same vukovi, najuspješnije su u prodavanju romana urban fantasyja. Tržište halapljivo guta, pa Carrie Vaughn po ugovoru mora godišnje napisati dva nova romana iz serije.

Imam sreće što pišem u žanru koji se dobro prodaje. Ključ moje financijske sigurnosti je u tome što pišem seriju romana. To je najbliže stalnoj plaći što pisac može imati. Kad nešto funkcionira, ljudski je nagon da se nastavi u istom smjeru. Moja situacija je pomalo neurotična. Želim se sad baviti svim idejama koje me privlače, tko zna što će biti u budućnosti. Što ako moja sljedeća serija ne bude ni upola uspješna kao ova o Kitty? Vidim da neki moji konkurenti završe roman za četiri mjeseca, dok meni trebaju šest. To zna biti uznemirujuće.

Na pitanje ima li dok piše o Kitty na umu tipičnog čitatelja ili čitateljicu Carrie kaže:

Ne. Ja sam svoja prva čitateljica. Moram prvo zabaviti sebe. Moji se čitatelji doista ne mogu svesti  pod zajednički nazivnik. Kućanice, vojnici, muškarci u svojim osamdesetima, svi me čitaju! Na jednoj promociji knjige moja je urednica primjetila da je u publici gotovo pedeset posto muškaraca i to ju je jako začudilo. Mene nije jer poznam svoju publiku.

A čitatelji, osim po Kitty, ovu autoricu poznaju i iz serije antologija Wildcards, koje uređuje legendarni George R. R. Martin, dok joj u zadnje vrijeme puno PR-a radi 'Amaryllis', priča nominirana za prestižnu nagradu Hugo. Priču možete pročitati na ovom linku.

Carrie Vaughn je studirala američku književnost, pa se tako zalubila u lik jedne dobro znane pjesnikinje.

Upisala sam kolegij o Emily Dickinson, a predavao ga je najgori profesor kojeg sam ikad imala. Neočekivano, posljedica je bila da sam zavoljela njen lik i djelo. Uglavnom se smatra da je Dickinson bila luda žena koja je sa svojim mačkama živjela zatvorena na tavanu. No, ona uopće nije bila takva. Posvuda je šetala sa svojim psom i izolirala se od svijeta kad je taj pas uginuo.

Emily i njenog psa Carrie je ovjekovječila u priči 'In Time' koju možete pročitati ovdje.

Njen pak najveći književni uzor je Ray Bradbury. Miris gume opisan u njegovom romanu Maslačkovo vino ostao joj je u nosnicama dugo nakon prvog čitanja i odlučila je da i ona želi naučiti riječima izazivati osjete i osjećaje. U njenim romanima možda ćete prije naići na miris krvi, ali i na mnoštvo savjeta o vukodlacima. Pripremite se što prije jer sljedeći uštap je već 30. ožujka.

Srđan Laterza
foto: booksa

20.03.2012