Ove se godine obilježava pedeseta godišnjica od kad je u SAD-u objavljen jedan od najvažnijih romana američke književnosti 20. stoljeća, Naked Lunch Williama Burroughsa (Goli ručak, Šareni dućan). Iste te 1962. godine, prije točno pedeset godina, u Bostonu je sudskim putem zabranjeno tiskanje Naked Luncha s obrazloženjem da je riječ o opscenom djelu koje slavi razvrat i rušenje morala, te promovira homoseksualnost i zlo u svojim opisima pedofilije i ubojstva djece.
Iako je u Americi izašao 1962. godine, iste godine kad u SAD-u izlazi još jedan njegov cut-up roman, Ticket that Exploded, Naked Lunch je u Europi bio dostupan još od 1959. godine, kad je roman objavila poznata izdavačka kuća Olympia Press koja se specijalizirala za izdanja koja su imala etiketu subverzivnih ili 'erotskih', poput trilogije Samuela Becketta Molloy, Malone Dies i The Unnamable, Lolite Vladimir Nabokova, Djevojke O Pauline Réage te romana Georgesa Bataillea i Henryja Millera.
Naked Lunch Burroughs je počeo komponirati u Maroku 1954. godine, i radio je na romanu narednih nekoliko godina. Godine 1957. tamo ga posjećuju Allen Ginsberg i Jack Kerouac, te mu pomažu da aranžira salatu od teksta, kao i u velikom poslu pretipkavanja (Ginsberg je inače zaslužan i za objavljivanje sjajnog romana Queer, koji je nedavno u slabom prijevodu izašao i kod nas). Iako se famozna Burroughsova cut-up tehnika djelomično pripisuje Brionu Gysinu s kojim je Burroughs živio u Parizu 1959. godine, činjenica je da je Burroughs eksperimentirao s ovom tehnikom (koju mnogi uspoređuju s nadrealističkim eksperimentima pola stoljeća prije toga, no koja je ipak posve drugačija) nekoliko godina ranije. Naked Lunch zaista jest ishodište ove prozne tehnike nasumičnog izrezivanja određenih dijelova međusobno nepovezanih tekstova, posebno neki dijelovi u drugom dijelu romana.
Zabrana Naked Luncha u Bostonu posljednja je etapa u dijakronijskom cirkusu zvanom banned in Boston, s obzirom da je upravo Burroughsovo djelo posljednje zabranjeno književno djelo u tom gradu kojeg su početkom 17. stoljeća osnovali puritanci (drugi val doseljenika bio je onaj irskih katolika, koji su u pogledu seksa također imali strogo konzervativne nazore). Naime, banned in Boston je poznata kovanica koja je bila uobičajena u 19. stoljeću pa sve do spomenutog suđenja, a odnosi se na niz književnih djela, filmskih ostvarenja, kazališnih predstava odnosno likovnih izložbi koje su zabranjene u tom američkom gradu puritanske tradicije. Tradicija 'bostonskih zabrana' započela je 1651. godine kad je William Pynchon, jedan od osnivača Springfielda u Massachusettsu, napisao knjigu u kojoj napada puritanizam pod nazivom The Meritous Price of Our Redemption. Bostonska teokratska vlast ne samo da je zabranila spomenutu knjigu već je i prisilila Pynchona na povratak u Englesku 1652. godine. Potkraj 19. stoljeća činilo se da je žestoki puritanizam malo ustuknuo pred novim nazorima, no tad se pojavio bostonski Savonarola, Anthony Comstock, koji je okupio brojne ugledne pristaše među bostonskim stupovima društva i krenuo u moralnu renesansu i puritansku obnovu posrnulog Bostona.
Comstock je bio začetnik nečega što će postati poznato kao Comstock Law - puritanski pritisak na američku poštu, zbog kojeg je postalo protuzakonito da se u SAD-u poštom šalje materijal 'spornog sadržaja koji može sadržavati nemoralne poruke'. U Bostonu su tako krajem stoljeća rijetke predstave i filmovi bili održavani do samoga kraja, s obzirom da je u gledalištu gotovo uvijek sjedio 'pravičan činovnik' koji je mogao zaustaviti predstavu kad je 'vidio dovoljno'. Ubrzo su promućurni američki marketinški stručnjaci počeli njušiti miris dolara u bostonskim zabranama, budući da su ljudi počinjali doživljavati sve što je zabranjeno u Bostonu kao nešto neobično, lascivno i subverzivno, čak i ako takvih elemenata uopće nije bilo u knjigama, odnosno filmovima i predstavama koje su u Bostonu bile zabranjene. Štoviše, to sve je izazvalo pravu reklamnu pošast pa su promotori često izmišljali kako je upravo djelo koje promoviraju bilo 'zabranjeno u Bostonu'. Neki su u Bostonu namjerno tražili probleme kako bi dobili publicitet, ali i ukazali na strašnu težinu puritanske čizme što stoji na guši intelekta. Jedan od najznačajnijih američkih pisaca i publicista prve polovice 20. stoljeća, H.L. Mencken, bio je uhapšen u Bostonu 1926. godine zato što je tamo usprkos zabrani prodavao svoj časopis The American Mercury.
Ludilo vezano uz slanje nemoralnih materijala poštom trajalo je još i u 50-im i 60-im godinama. Upravo je roman Naked Lunch (odnosno The Naked Lunch, kako ga je nazvalo uredništvo europskog izdanja knjige, što je izašlo u izdanju Olympia Pressa) izazvao veliki skandal kada su urednici Paul Carroll (koji je u prvom broju BIG TABLE Magazinea objavio dio Naked Luncha) i Irving Rosenthal proglašeni krivima za slanje opscenih materijala poštom, nakon što su jedan drugom poslali deset epizoda iz Naked Luncha, koje je sudac u svom sad već slavnom fiškal-literarnom ekskursu nazvao "nediscipliniranom prozom, mnogo sličnijom eksperimentalnom radu adolescenata nego bilo čemu što ima ikakvu literarnu vrijednost", povodom čega je sadržaj obilježio znakom 'Nije podesno za slanje!'
Ako i nije bio pogodan za slanje poštom, u narednim je godinama roman dobio status jednog od najvažnijih tekstova suvremene američke književnosti - status koji se nije mnogo promijenio ni danas.
Neven Svilar
foto: Pestpruf (flickr)
