Usprkos uvriježenom mišljenju, postoje političari koji znaju pisati. Sir Winston Churchill je možda bio paranoični antikomunist, narcisoidni političar, oportunist i malograđanski slikar-amater ali je znao kako se pišu ne samo politički govori, već i pisma i memoari.
U Hrvatskoj je tradicija političkog slova relativno bogata, no, na žalost, većina će se, kad se govori o političarima i pisanju, prisjetiti samo uznemirujućeg opusa Franje Tuđmana, dok će kao vrhunac suvremenog političkog govorništva svi redovno navoditi vrlo jeftin i patetičan govor Vlade Gotovca, inače izuzetnog pisca, u kojem se ovaj obraća generalima. Kad je pak riječ o žanru političkih memoara mnogi će pomisliti na knjigu Stipe Mesića iz 1992. godine pod nazivom Kako sam srušio Jugoslaviju, kojoj je potom tragikomično, zbog mrštenja Franje Tuđmana, promijenjeno ime u Kako smo srušili Jugoslaviju.
"Kruna Mesićeve grandomanije bio je naslov njegove knjige 'Kako sam srušio Jugoslaviju' koji je ipak na Tuđmanov ukor promijenio. U vrijeme dok se 'švercao' u Tuđmanovu tramvaju Mesić je imao sve časti i masti, a kad je iskočio iz njega onda ga je – kako bi to Zagorci rekli – zelo." Ovo su riječi jednog od zloglasnih eksponenata Tuđmanova kulturne politike, gospodina Zlatka Viteza, japinog savjetnika i lojalnog podanika. Što god mislili o ovom čovjeku i njegovoj viziji teatra kao malograđanske državotvorne maskerade s jednom žličicom Krleže (doduše najgoreg krležijanskog ekstrakta), Vitez barem nije presvukao svoju kožu primitivnog kazališnog barabe koji režira i deložira kako mu se prohtije te nije postao demokratskim i slobodoumnim konvertitom poput mnogih u prvom desetljeću novog stoljeća, a čemu svjedoče i njegovi povremeni purgarsko-desničarski derneci koje neki nazivaju i kazalištem. Baš je zbog tog fenomena sveopćeg umivanja i razumljiv bijes kojim se Vitez volio obrušavati na najpoznatijeg konvertita 90-ih, bivšeg predsjednika Stipu Mesića, autora spomenute knjige političkih memoara.
Zanimljivo je usporediti političku sudbinu dvije naoko potpuno oprečne političke figure - Stipe Mesića i Tonyja Blaira. I dok se Mesić iz omraženog hadezeovca i osobe koja je pjevala Juru i Bobana i govorila kako će Srbi ispariti iz Hrvatske sa zemljom na opancima pretvorio u velikog antifašista, zagovornika ljudskih i građanskih sloboda, postavši najpopularnijim političarom u Hrvatskoj, u otprilike istom razdoblju Mesićev kolega iz Velike Britanije, premijer Tony Blair, također je postao konvertit. No, njegov put imao je drugačiji vektor od Mesićeva – Blair je, naime, od najpopularnijeg britanskog političara i zagovaratelja tada pomodnog političkog hibrida pod nazivom 'treći put' prerastao u najomraženiju javnu osobu na Otoku. Od popularnog i elokventnog mladog političara koji je otvoreno progovarao o nisci teških tema koje su morile britansko društvo nakon katastrofe zvane Margaret Thatcher i njenog nasljednika i beskrvnog političkog klona Johna Majora u desetak godina prošao je put do omrznutog i antipatičnog vlastodršca, postavši usput stereotipom zlog političara kojem je čak i jedan George Michael skladao rugalice nazivajući ga Bushevom kujicom. Od čovjeka koji je imao plebiscitarnu podršku građana i za kojeg se u početku činilo da će naciju opterećenu kompleksom više vrijednosti uvjetovanim imperijalnom prošlošću uspješno modernizirati i učiniti je predvodnikom Europske unije, Blair je završio kao političar koji je na velika vrata uveo politiku paranoje, dokinuvši pritom brojne ljudske i političke slobode i za čijeg je vladanja Britanija postala zemljom s najvećim brojem nadzornih kamera po stanovniku. Osim toga, njegovo insistiranje na ilegalnoj vojnoj akciji protiv Iraka dovelo je do raskola i u samoj Laburističkoj partiji koja je od tad u stalnom padu, a što se očitovalo i nedavnim katastrofalnim rezultatima na parlamentarnim izborima i gubitku vlasti nakon desetljeća i pol. Dijametralno suprotna politička sudbina dvojice spomenutih lidera, hrvatskog i britanskog, ogledala se i u samom njihovom izgledu. Tako su raznorazne ankete ukazivale na začuđujuću činjenicu da je Mesić sa 70 i kusur godina postao najseksipilnijom osobom u zemlji, nekom vrstom hrvatskog političkog Seana Conneryja kojem su godine samo davale na privlačnosti, dok je istovremeno njegov kolega Blair sve više fizički propadao te je od šarmantnog i samouvjerenog vedrog muškarca postao osoba s antipatičnim namještenim smiješkom. Epilog ovog procesa mijenjanja Blairove fizičke prezentacije bio je posve nepovoljan te je najveći Bushev politički potrčko prije no što je podvijena repa morao napustiti premijersku funkciju počeo sličiti na vlastitu verziju sebe u muzeju voštanih figura Madame Tussauds.
U gotovo svakom intervjuu koji je dao pisanim medijima od kad je napustio predsjedničku fotelju Stipe Mesić morao se suočiti s pitanjem "pripremate li izdavanje memoara?" na što je Mesić uglavnom odgovarao neodređeno, s naznakama da će nešto u tom smislu prije ili kasnije biti izdano. Tony Blair je, pak, svoje memoare već dovršio, a za njih je od izdavača unaprijed dobio golemi novčani iznos. Više od četiri i pol milijuna funti koje je dobio za knjigu A Journey Blair će donirati britanskim oružanim snagama odnosno Royal British Legion's Battle Back Challenge Centru, ustanovi koja pomaže ranjenim vojnicima po povratku iz rata u Iraku odnosno Afganistanu. Knjiga koja govori o Blairovoj politici odnosno o razlozima zašto je bio najveći zagovaratelj nelegalnog napada na Irak, tzv. preemptivnog napada te pobornik okupacije te zemlje usprkos tome što je svima bilo jasno da su tzv. obavještajni podaci koji su govorili o 'oružju za masovno uništenje' potpuno besmisleni i lažni, trebala bi biti objavljena 1. rujna, a antiratne udruge već su najavile demonstracije na promociji knjige u Londonu.
Iz Stop the War koalicije već su poručili kako je Blairova odluka da donira zaradu od knjige hvalevrijedna, "usprkos činjenici da sam Blair snosi veliku odgovornost za sudbinu tih ljudi koji su nastradali u njegovim kriminalnim vojnim akcijama".
"Nikakve Blairove donacije ne mogu tog čovjeka odriješiti od stravične krivnje i odgovornosti koju snosi te na taj način ne može kupiti oprost. Odveo je zemlju u rat na temelju niza laži i ne mareći za mišljenja pravnih eksperata i usprkos velikom antiratnom raspoloženju u javnosti. Rezultat njegove politike su stotine besmislenih smrti britanskih vojnika kao i tisuće smrti nedužnih civila."
Tjedan dana nakon objavljivanja, 8. rujna, Blair će promovirati knjigu u Waterstoneu, gdje će mjere osiguranja biti goleme. Posjetitelji Blairova čitanja neće smjeti sa sobom imati mobitele i slične uređaje, njihove vrećice i torbe bit će pregledavane te neće biti nikakvih mogućnosti fotografiranja s autorom ili potpisivanja primjeraka knjige.
Inače, Blairove memoare objavljuje Hutchinson, podružnica izdavačkog giganta Random Housea, koji će ove jeseni u Velikoj Britaniji izdati knjigu Blairovog političkog mentora i kolege po okupaciji, George W. Busha. Prema riječima izdavača, George W. Bush je proveo "gotovo svaki dan od odlaska iz Ovalnog ureda pišući svoje memoare, govoreći s izuzetnom iskrenošću o svojim neuspjesima i greškama, ali i historijskim ostvarenjima kao što je njegova borba za milijune siromašnih i bolesnih u Africi (sic!) kao i uspjesi na polju reforme obrazovnog sustava."
Neven Svilar
