Treći program hrvatskog radija odlučio je emitirati radio dramu Pledoaje po piknji (u originalu Plaidoyer po pički) Milka Valenta koju je za eter pripremio režiser Mario Kovač. Dramu je prvi puta emitirao radio Novi Sad 1988., a u zagrebačkoj varijanti sudjeluju Milivoj Beader kao Prijap, Nina Violić kao Penelopa, Vlatko Panić kao Pisac, režiser glavom kao Punker i Dean Krivačić kao Psihotik, da navedemo samo one glavnije likove.
Kako je Kovač redovni posjetitelj Booksinog Pub kviza, a paralelno na našem sajtu ide Valentova Škola kreativnog čitanja proze, odnosno work-in-progres pod nazivom 'Paučina', iskoristili smo priliku da s Kovačem porazgovaramo o Valentu.
Za Radovana Ivšića najvjerojatnije nije čula većina čitatelja mlađe generacije, a ne vole ga baš ni institucionalna kazališta, no ti si ga svejedno preko nekoliko puta uzimao kao predložak za predstave. Slično vrijedi i za Valenta – upravo si za radio pripremio njegovu dramu zadnji puta izvedenu 1988. Imaš li neki specifičan dar za vrhunske dramatičare koji su nezasluženo ostali na marginama? Imaš li još neke favorite koje nisi vidio na kazališnim daskama i koje bi volio uprizoriti?
Zapravo ih ima barem desetak, ali ih neću otkrivati javno da ih ne bi netko drugi uprizorio prije mene. ;)
Specifičnost Valentove drame je ta da sve riječi, i dijalog i didaskalije i imena likova počinju na 'p' – kako je to uopće provedivo u kazalištu, da ne kažemo u radio-drami? Koliko se tvoj Plaidoyer razlikuje od Valentovog (koliko si poštivao njegove upute na kraju knjige)? Što Plaidoyer nastao prije 30 godina čini aktualnim i danas?
Mislim da takav jezični eksperiment kao što je PPP zapravo spada više u područje radiofonije nego na kazališne daske upravo zbog svoje zvučne orijentiranosti a i zbog eksplicitnosti. Koliko god je Valent kompaktno dramaturški proveo svoju ideju, ne mogu se oteti dojmu da potencijalni slušatelj (gledatelj) nakon nekog vremena neminovno prestaje pratiti radnju same drame te se prepušta bogatoj zvučnosti Valentove rečenice. Nisam radio veća kraćenja na samoj drami. Ono što sam radikalno smanjio je uloga publike koje u samoj drami ima podosta i može se vidjeti kako bi se to moglo efektno iskoristiti u kazališnom uprizorenju. Ipak, u radijskom mediju gdje slušatelj ne sudjeluje neposredno u samoj izvedbi, takva pozicija publike je nemoguća pa čak i suvišna te sam je reducirao.
Ne mogu gledati PPP kroz prizmu (ne)aktualnosti jer mislim da je to svevremeni tekst koji nimalo ne ovisi o dnevno-političkoj situaciji. Naprosto, postoje neka djela za koja ne postoje vremensko-prostorna ograničanja.
Nedavno si u kazalištu Žar ptica režirao predstava za predškolarce i školarce Čipolino, a u isto vrijeme si pripremao Plaidoyer po pički za Hrvatski radio. Jesi li koji put (slučajno ili namjerno) pobrkao dijaloge?
Ako ti iskreno odgovorim na to pitanje, možda više nikada neću dobiti posao u kazalištu za djecu. ;)
Kako si odabrao cast za dramu?
Riječ je o timu ljudi sa kojima inače često surađujem, kako u kazalištu tako i na radiju. A da ne spominjem kako većinom prijateljujemo i u slobodno vrijeme. Tu nije riječ o nikakvom nepotizmu već naprosto o ljudima za koje sam siguran da će uložiti svoje slobodno vrijeme u projekt u koji vjeruju. Većinom profesionalni glumci rad na radio drami doživljavaju kao drugorazrednu 'štajgu' koju treba samo odraditi (bez proba i dodatnih čitanja) te pokupiti novac i pobjeći. Sa ovim timom nemam te bojazni stoga je red da ih i poborojim: Nina Violić, Vlatko Panić, Milivoj Beader, Nikša Marinović, Dean Krivačić, Maja Katić, Zrinka Kušević, Ana Franjić, Maksimilijan Ružinski i Dino Škare. Tehnički dio posla obavili su tonska snimateljica Delka Milanov, a sjajnu originalnu glazbu i zvučnu montažu besprijekorno je obavio Tomislav Babić.
Misliš li da se trenutno stanje 'zadovoljstva' u društvu reflektira i na kazalište? Da li danas šok, nasilje i provokacija imaju isti utjecaj na gledatelje kakav su imali ranije?
Naravno da nemaju. Današnji gledatelj je dnevno putem svih raspoloživih medija izložen enormnoj količini informacija od kojih su većina zastrašujuće i poražavajuće. Kao da svi na neki način živimo u stupcima crne kronike. Nemoguće mi je i zamisliti da se danas neki klinac boji vještica i babaroga kao što smo se mi bojali u njihovim godinama. S druge strane gledano, današnji klinci se uistinu i imaju čega bojati kad vide kako im budućnost izgleda uz sva zagađenja, statistike, ratove i sve ostalo.
Stoga smatram da u kazalištu treba tražiti neke druge, pozitivnije vrijednosti. No, koje? To ti ne znam odgovoriti, još uvijek tražim!
Čak i letimičan pogled na tvoju biografiju ostavlja čovjeka zbunjenim: kazališni i filmski režiser, glumac, DJ, osnivač brojnih kazališnih grupa, družina, festivala, novinar, član benda, aktivist, skladatelj, član Vijeća za programe urbane kulture, aktivni igrač Pub kviza u Booksi … Na čemu si ti cijelo ovo vrijeme?
Nemam pojma otkud mi energija, iskreno! Kad si uzmem par dana odmora, padne mi imunitet i dobijem osip i herpes što me ponovo tjera na rad! ;)
Bez zezanja, imam sreće da radim upravo ono što sam oduvijek htio raditi u životu a to je privilegij koji imaju rijetki. Stoga ne planiram gubiti previše vremena na trivije već radim, radim, radim...
Dok smo mi razgovarali s Kovačem i s nestrpljenjem očekivali petak da poslušamo PPP doznasmo da je u međuvremenu Hrvatski radio odlučio cenzurirati projekt i zabraniti ga za emitiranje. Čini se da dvadeset godina čekanja nije bilo dovoljno.
Plaidoyer po pički u cijelosti možete pročitati na Balkanskom književnom glasniku.
