Slavna 32-godišnja književnica Zadie Smith čiji je prvi roman Bijeli zubi pobrao Whitbreada (Costu) za prvijenac, Guardiana za prvijenac, Commonwealtha za prvijenac i James Tate Black Memorial Nagradu za fikciju, ove se godine treći put pojavila u službi predsjednice žirija nagrade za najbolju kratku priču koju organizira blog Willesden Herald.
Natječaj Willesden Heralda kuriozitet je u moru otočkih nagrada zbog toga što je nezavisan, što ne postoje ograničenja vezana uz dužinu priče, porijeklo i državljanstvo autora, njegovu dob i slično. Osim što je sponzor-free, Willesden Heraldov natječaj je hip i zbog toga što nosi ime kvarta u kojem je zaštitnica nagrade Smithova odrasla i u kojem se zbiva radnja većine njezinih knjiga. Od 2006. do danas entuzijasti okupljeni oko bloga koji se bavi kulturom i lifestyleom predvođeni mladom spisateljicom birali su najbolje priče svijeta i objavljivali ih u antologijama New Short Stories. No, ove su godine stvari krenule drugim smjerom.
Smithova (čiji Dossier možete pročitati ovdje) prošli je tjedan objavila da ove godine nagrada neće biti dodijeljena zbog nezadovoljavajuće kvalitete prijavljenih priča! Svoju je odluku potkrijepila opsežnim pismom u kojem lamentira o stanju književne prakse na otoku i u svijetu. Iz pisma koje u cijelosti pročitajte ovdje izviruje očaj razočaranog mentora: "Pokrenuli smo ovu nagradu kako bismo potpomogli neobjavljene pisce pritom osiguravši priličnu svotu od 5.000 funti... Naš je jedini kriterij kvaliteta napisanog. Sve što smo željeli čitati su odlične priče... Ali na kraju, moramo vam priznati, nismo našli ništa odlično", napisala je Zadie i nastavila u prvom licu, objašnjavajući kako svoj čin smatra presedanom u svijetu književnih nagrada koje zbog sponzorskih ugovora gube identitet. "Većina književnih nagrada ima tek nominalno veze s književnošću, a zapravo je riječ o reklamiranju brandova – pivske industrije, telefonskih kompanija, proizvođača kave i smrznute hrane", izjavila je aludirajući na sve najveće književne nagrade danas, ali je dodala da se ne može sva krivica za katastrofalno stanje u književnosti svaliti na "korporativno nastrojene knjižare i izdavače, nekompetentne urednike i korumpirane odjele s javnošću" te da je ona spremna prihvatiti činjenicu da je danas uistinu teško naći dobru književnost.
Upravo se zato obrušila na tematiku prijavljenih priča koju je izokola nazvala šablonskom i ulizivačkom jer se većina prijavljenih priča referirala na multikulturalni život sjevernog Londona tj. Willesdena, da bi na kraju upozorila mlade pisce da se slobodno ugledaju na veličine poput Rimbauda, Capotea, Prousta, Bellowa, Diderota, Coetzeea, Highsmithove itd. i pozvala ih da ponovo apliciraju na natječaj.
No, natječaj se neće ponoviti, a nagradni fond bit će uplaćen na račun humanitarne organizacije Comic Relief UK. Tako su naknadno odlučili organizatori koji tim činom izražavaju potporu svojoj šefici koju su mnogi, a između ostalih i Ion Terwin, jedan od organizatora dodjele nagrade Man Booker, pitali zašto je onda ona primila novac od istih tih nagrada i sponzora koje sad napada?
Bez obzira na prepucavanja po medijima koja će uslijediti, bitno je spomenuti da je Smithova pogodila u bolnu točku modernih književnih nagrada koje su zadnjih godina pritisnute korporacijskom logikom, što je vidljivo i na primjeru spomenutog Man Bookera. U prošlosti se znalo dogoditi da do finala dođu samo 2 romana, no to se nije dogodilo od 1975. pa se samo po sebi nameće pitanje raste li to kvaliteta produkcije ili zbog ekonomske računice i pritisaka sponzora padaju kriteriji?
Odgovor na to pitanje nameće se sam po sebi zavirimo li u vlastito dvorište. I naša najunosnija, nedavno pokrenuta književna nagrada čiji će fond od 100.000 kuna neto zasigurno dobro doći nekom domaćem piscu uz sebe veže ime njemačke ružičaste mass korporacije - noćne more svakog redovitog platiše računa.
